|
| |
- PAŽNJA Ukoliko
uključite zvučnike na vašem PC čuti ćete muziku prekrasne pjesme "Bliže o Bože
moj", koja je bila uvod u razgovor između pokojnog fra Janka Bubala i vidjelice
Vicke Ivanović
- Fra Janko Bubalo:
- TISUĆU SUSRETA S GOSPOM U MEĐUGORJU
- (O svojim iskustvima govori vidjelica Vicka) II Izdanje- Isječci
- UVOD U RAZGOVOR
-
- Janko - Vicka, kad se već tako
uobičajilo, imaš li išta protiv da te i ja tako nazivarn?
- Vicka - A, šta ću imat protiv! Ta, ja
sam više i zaboravila da rni je pravo ime Vida.
- J - Onda, dobro. - I, evo mi se, nakon toliko zgoda i
nezgoda, sastadosmo da konačno pravo porazgovaramo. Ti znaš da sam ja to odavna želio,
ali to pravo ne uspjesmo sve do sada. Istina, mi smo to više puta pokušavaii, ali ja sam
kasnije uviđao da nam je uvijek ponešto nejasna i nedorečena ostajalo. Tu mislim
posebno na ono što se događalo od onoga prvog dana vašega viđenja one svijetle
djevojačke Pojave, gore na brdu iznad vaših kuća, pa do današnjih dana.
- Kroz to vrijeme dosta se toga odigralo i u nama i oko nas, pa se
možda dosta toga i zaboravilo. Zato se ponešto od toga nejednako (a možda i krivo)
tvrdi i objašnjava tako da u koječemu nije lako (ako je to uopće moguće!) doći do
pune i prave istine, posebno o prvim danima tih događaja.
- Pa, da počnerno, u ime Božje!
- V - Pa, dakako! Ja jedva čekam!
- J - Pa, počnimo! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
- V - Amen.
-
- - A sad pomoću magnetofonskog snimka zazovimo Boga jednom zgodnom
pjesmom, da nam se Bog približi i da nam pomaže. - Poslušajmo ... (Bliže, o Bože
moj, k veličju tvom. Budi ko stijeg i rijek življenju mom. Vodi kud hoćeš nas, vodi
kud hoćeš nas. Bliže, o Bože moj, k veličju tvom...
-
-
- V- Baš je to divno! Pa, daj počnimo.
- J - Dobro. Vicka! Nije to baš tako jednostavno, ali čini mi se
da sam ovoga časa baš ja nekako pozvan da, uz pomoć svih vas prvih i stalnih vidjelaca,
nešto o svemu tome zabilježim i kažem.
- Pa, ako se slažeš...
- V - Ma, sigurno, jer ti si odmah od početka stalno nešto
zapitkivao i bilježio. A i Gospa ti je nešto o tomu rekla.
- J - Dobro. Pustimo sad to! Nego nije slučajno da sam ja
ovaj razgovor baš s tobom uplanirao. Ta, ti si jedina i bila stalno na mjestu ukazanja,
pa kao takva možeš najviše i pomoći da se bar nešto o svemu tomu zabilježi i
razjasni.
- Pa, da počnemo!
- V - Može, može.
- J - Drago mi je, da je tako. Jer, pomalo sam se pobojavao. Mnogi i
mnogi su te mučili s ovakvim stvarima, pa...
- V - To je točno. I, da ti pravo kažem: to mi je dodijalo. Ali
tebi sam ovo davno obećala, pa ne boj se. Samo pitaj!
- J - Dobro. Samo, molim te: budi mi što iskrenija i što
otvorenija. I, reci mi sve - ama baš sve - što znadneš o ovomu o čemu te budem pitao.
- V - Dobro, dobro. Ja ću ti reći sve što znadnem i što smidnem,
jer ...
- J - A šta "jer"?
- V - Ma, ništa. Ti znaš da ima stvari o kojim ja ne smim
govoriti. Ali, ajde - ti samo pitaj!
- J - Dobro, Vicka. Ja znam za to. Ja to neću od tebe ni
tražiti. Ta, barem ja kao svećenik znam šta znači čuvati tajne! I, budi uvjerena da
sve ovo nije moja radoznalost, nego iskrena želja da svoju (a možda i još čiju!) vjeru
u Boga i u Gospu što bolje učvrstim i ojačam.
- V - Dobro. Ja volim da je tako.
- J - Imaš pravo. Nego, ne znam kako bi bolje bilo: da
pustim tebe da pripovijedaš ili da te ja što više zapitkujern?
- V - A, bolje je da ti pitaš! Ne znam ja sama pričat. Znam, nego
ko zna kud bi ja otišla. Možda bi pričala svašta, a zaboravila na ono glavno.
- J - Onda, tako ćemo. Samo gledaj da govoriš što jasnije
i što književnije. Jer, ovo će vjerojatno još netko slušati, a (tko zna!) možda i
čitati, pa ...
- V - E, slabo ti ja znam književno govorit. Ja uopće na to
ne pazim. Pogotovo, otkad ne idern u školu. Ja govorim kao i moja majka, pa ako može,
može.
- J - Dobro. Kako bude. Nego, da počnemo! - Magnetofon je
već uključen, pa valjda će ići. Kao prvo reci mi: da li ono mjesto prvih
ukazanja ima svoje posebno ime?
- V - Ma, ne znam ti to ni ja. Neko ga zove "Brdo",
neko "Podbrdo", a neko rekne i "Gradina". A, nije to ni važno!
- J - lpak je važno. - Evo, da sad mene netko upita kako se
zove ono mjesto prvih Gospinih ukazanja, bilo bi nezgodno kad mu to ne bih znao reći. I,
ja ću ga od sada stalno "Podbrdom" nazivati. Ja sam to i druge ispitivao.
Većina mi je rekla da je najbolje da se tako naziva.
- V - Može, može. Ja nemam ništa protiv, jer i ja ga
obično tako nazivam. A tako je već ušlo i u knjige, pa ...
- J - To je u redu. - E, sad mi, prije nego uđemo u pravi
razgovor, reci imena i prezimena, s očevim imenom, svih onih koji su barem jednorn
vidjeli onu svijetlu djevojačku Pojavu koju ste vi odmah nazvali Gospom.
- V - Pa, to sam ti - čini mi se - barem dva-tri puta nabrojala.
- J - To je točno, ali ipak!
- V - Dobro. Može. Pa, ovako: Gospu su barem po jednom
vidjeli:
-
- Ivanka Ivanković Ivanova,
- Mirjana Dragičević Jozina,
- Ja - Vida (Vicka) Ivanković Perina,
- Ivan Dragičević Stankov,
- Marija Pavlović Filipova,
- Ivan Ivanković pok. Joze,
- Marijina sestra Milka i
- mali Jakov Čolo Antin.
- J - E, to je u redu! Nego, da odmah prijeđemo na prva
ukazanja?
- V - Može, može. Zašto ne?
- PRVI TJEDAN UKAZANJA
- PRVI DAN
- (Srijeda, 24. Lipnja 1981.)
- J - I kad je to tako, daj ispripovijedaj
mi kada i kako je došlo do prvog ukazanja? Najprije reci kada
je to bilo?
- V - Fra Janko, ta, to barem svak zna, ali evo kad oćeš: prvo
ukazanje je bilo na Ivanjdan, 24.06.1981. godine.
- J - Znaš li barem otprilike, u koliko sati?
- V - Nekako iza pet popodne.
- J - Sad mi reci nešto opširnije kako se to dogodito i
kako si se ti tu našla?
- V - Ma, to je duga priča. Oću li pričat sve ili samo ono
glavno?
- J - 0 svemu. I to: što više, to bolje, da bi nam jednom taj, da
tako kažem, sudbonosni čas bio što jasniji.
- V - Dobro. Ja ću govorit, ali ti mi moraš pomagat svojlm
pitanjima, jer ko zna kud ću ja otići...
- J - Dobro, Vicka. Ja ću ti sigurno i dosaditi svojim pitanjima,
ali daj ti počni.
- V - Pa, evo, ovako: Kako i znaš, taj dan bila je svetkovina. Ali
ja nisam išla na misu jer sam morala ići u mostar na produžnu nastavu.
- J - Kakvu produžnu nastavu?
- V - E, bila sam pala iz matematike, pa su nas zvali na tu
produžnu.
- J - Dobro. A onda?
- V - Došla sam kući nekako oko podne. Bila je strašna vrućina i
stiska u autobusu, pa znaš kako je.
- J - I, onda?
- V - Kad sam se malo odmorila, nešto sam jela i zaspala. A malo
prije toga naišle su k meni Mirjana i Ivanka. Mi smo se već izjutra bile dogovorile da
ćemo prid mrak malo izać na šetnju. Mi smo ti uvijek bile zajedno.
- J- Dobro. Pa onda?
- V - Ja sam slatko zaspala. Dosta sam spavala, a onda me je
probudila sestra Zdenka. I, varala me je, da odmah ustanem, da ću zakasnit u školu. I,
tako.
- J - Biva si se teško razlijenila?
- V - Ma, nisam se baš tako razlijenila, nego eto šta ću.
- J - A, onda?
- V- Ustala sam, obukla se i pošla tražiti Ivanku i Mirjanu.
- J - Gdje si ih tražila?
- V - Najprije sam pošla u Jakišine matere. Ona je Mirjanina
tetka, pa mislim, sigurno su tu.
- J - I, tu si ih našla?
- V - Ne, ne! One su bile tu, ali su onda otišle ko na šetnju, a
njoj su rekle da one odoše onim makadamom k Čilića kućam, a kad ja dođem, da iđem za
njima.
- J - Tako je to onda i bilo?
- V - Jest. Ja sam malo pošla tim makadamom i ugledala sam nji dvi
i malu Milku Filipovu. Sve tri su se u nešto zabuljile i nekakve ko poplašene. Mašu mi
rukom da dođem. Ja požurim, ali nešto mi čudno... U što su se one tako zabuljile!?
- J - A u što?
- V - Kad sam došla do nji, one mi sve uglas kažu: "Vicka,
eno Gospe!" Ma, šta je njima? Kakve Gospe! Ja sam stvarno pomislila da one vide
zmiju, pa da me varaju. Zgrabila sam papuče s nogu i pobjegla bosa - ko luda.
- J - Kamo si pobjegla?
- V - Pa, dolje kućama. Da kud ću!
- J - I, tako ti toga dana nisi ništa vidjela?
- V - E, čekaj. Nisam ja još svršila.
- J - Pa, dobro. Hajde pričaj!
- V - Ja sam se dolje nad kućama zaustavila i udarila u plač. Samo
bi plakala. Kako se oni igraju s Gospom! I, tako. Nisam znala ni kud bi ni šta bi.
- J - Tako si valjda onda otišla kući?
- V - Ne, ne. Dok sam ja tu bila, naišla su ona dva Ivana.
- J - Koja dva Ivana?
- V - Ivan Stankov i Ivan pok. Joze. Nosili su nešto jabuka u
jednoj najlonskoj vrećici.
- J - I, valjda te ponudili jabukama?
- V - Jesu, ali meni nije bilo do jabuka. Nego, samo mi se vrtilo u
glavi ono "eno Gospe".
- J - A što se najposlije "izvrtilo"?
- V- Ja sam kroz plač zamolila Ivana Stankova, da odemo gori k onim
trima što kažu da vide Gospu. Ivan me je posluša, i pošli smo gori. Ja sam mu
govorila: "Ne moramo je mi vidit, ali da odemo ... "
- J - Ivan te je valjda poslušao?
- J - A kad ste došii gore?
- V - Oni su nam pokazivali gdje je Gospa. I, onda smo je i mi
ugledali. Ivan je odmah pobjegao preko ograda. Bacio je i jabuke i sve.
- J - A ti?
- V - Ja sam ostala i gledala.
- J - A šta si zapravo vidjela?
- V - Pa, vidjela sam ko neku divnu djevojku s djetetom u naručju.
Stalno ga je nešto ko otkrivala i pokrivala. I, mavala nam je rukama da dođemo k njoj.
- J - A vi? Je li itko išao?
- V - Niko! Ko je smio od stra i pomislit?
- J - A zašto vam je pokazivala to dijete?
- V - Ko zna! Možda da ga bolje vidimo.
- J - I koliko si ti tako tu ostala?
- V - Ne znam pravo. Možda pet-šest minuta. I onda sam opet
pobjegla.
- J - Kamo?
- V - Kući da kud ću! Bila sam strašno radosna, ali i uplašena.
Bilo me je stra, a bilo mi i drago.
- J - A šta, kad si došla kući?
- V - Zavalila sam se u otoman i staino sam plakala. Samo mi se
plakalo, plakalo.
- J - A kako se tu tada kod Gospe našla mala Milka Filipova?
- V - Ma, nije to važno. Sad bi morala početi priču opet iz
početka.
- J - Ne priču, nego reci, ako znaš, samo to, jer i to je
zanimljivo.
- V- Dobro. Evo, vako: kad su Ivanka i Mirjana bile otišle na
šetnju, Ivanka je odjednom ugledala Gospu i rekla je to Mirjani. A Mirjana joj je rekla:
"Ajde, kakva Gospa - oklen će se nami ukazati Gospa!"
- J - Mirjana je, biva, tada nije ni vidjela?
- V - Ne, ne. One su onda pošle kući tražit mene, ali na ulazu u
selo, srela ji je mala Milka i zamolila da pođu s njom, da puste iz ograde ovce.
- J - A čije su bile ovce?
- V - Milkine, jer ni Ivanka ni Mirjana nisu tada uopće imale
ovaca.
- J - I, šta onda?
- V - Milka je pustila ovce, i onda su se zajedno vraćale u
selo.
- J - Dobro. Vratile se u selo i...
- V - Ma, čekaj! Nije to baš tako.
- J - Šta li je sad?
- V - Evo, šta je: dok su se one vraćale u selo, lvanka je
opet ugledala Gospu na istomu mjestu. Rekla je to njima. One pogledaju: vide je i one. -
Gospa, i gotovo! Iza toga sam onda stigla i ja, a već sam ti rekla šta je i kako je onda
bilo.
- J - To je dobro. Nego, reci mi: kako se tu našao Ivan
pok.Joze?
- V - E, on je bio s onim Ivanom Stankovim.. I kad smo mi pošli
gori, i on je pošao za nama.
- J - A je li on išta vidio?
- V - Vidio je i on, ali nije jasno ko mi.
- J - Je li itko tada išta čuo da vam je Gospa govorila?
- V - Nije niko niša, samo smo vidili da nam je mavala rukama da
dođemo. I pokazivala nam je ono dijete.
- J - Dobro. A je li Gospa tada svakomu izgledala isto?
- V - To ne znam. Bila je dosta daleko, pa...
- J - Ti si se, kako si rekla, vratila kući prije Ivanke i
Mirjane.
- V - Malo prije. Gospa je otišla, onda i one kući.
- j - A što kod kuće? Jeste li išta od toga drugima
propovijedali?
- V - Pa, da šta smo nego pripovijedali!
- J - A oni?
- V - Bilo je svašta! Neko je možda i povjerovao, neko se čudio,
neko je to tumačio vako, neko onako: da je to bio "leteći tanjur". I tako. Ma,
svašta se govorilo.
- J - I, tako se onda otišlo na spavanje?
- V - Pa, da kud ćeš! Trebalo je ujutro zorom brati duvan,
čuvati stoku. I svašta. Znaš kako je!
- J - Dobro. A još i ovo: Kako je Ivanki palo na pamet, da tu
svijetlu djevojačku Pojavu odmah nazove Gospom? Kako nije na štogod drugo pomislila?
- V - Ja to ne znam. A na koga će pomislit? Divna mlada
majka s djetetom. Kruna oko glave. Gospa ko Gospa!
- J - Dobro. Onda ćemo i mi od sada tu svijetlu Pojavu slobodnije
nazivati Gospom.
- DRUGI DAN
- (Četvrtak, 25. lipnja 1981.)
- J - Osvanuo je, Vicka, četvrtak. Dakle, drugi dan ukazanja
25. lipnja. Da li se bilo već zaboravilo na ono što se sinoć događalo?
- V - Ni malo! 0 tomu se i sanjalo i pričalo.
- J - Jeste li se išta dogovarali? Da se to pusti kraju iii
... ?
- V - Ma, čudno je to. Nije se to nikako moglo pustit kraju.Mi
tri...
- J - Koje vi tri?
- V - Ivanka, ja i Mirjana dogovorile smo se da ćemo opet otprilike
u isto vrijeme poći tamo oklen smo je prvi dan vidile. Pa, ako to bude baš Gospa, možda
će ona opet doći.
- J - I, pošle ste?
- V- Jesmo. Nekako u ono vrijeme. Išle smo dolje makadamom, a
gledale smo gori na mjesto prvoga ukazanja.
- J - Pa ništa?
- V - A, kako ništa! Odjednom je bljesnulo svjetlo, i ukazala se
Gospa.
- J - S djetetom?
- V - Ne, ne! Ovaj put nije bilo djeteta.
- J - A gdje se zapravo Gospa ukazala?
- V - Gdje i prvi dan.
- J - Sjećaš li se tko ju je tada prvi ugledao?
- V - Opet Ivanka.
- J - Sigurno?
- V - Ma, sigurno! Onda smo je ugledale i ja i Mirjana.
- J - I, valjda ste ovaj put pošle gore prema njoj?
- V - E, čekaj! Kad smo mi polazili gori, ja sam rekla
Mariji i malom Jakovu da ću ji zovnut ako išta ugledamo.
- J - Tako je to valjda i bilo?
- V- Pa, jest. Kad smo je mi tri ugledale, ja sam rekla Ivanki i
Mirjani neka pričekaju dok ja nji zovnem. Ja sam ih zovnula, i oni su odmah poletili za
mnom.
- J - I, onda?
- V - Kad smo se svi sastali, Gospa nas je zvala mašući
rukom. I, mi smo poletili. Marija i Jakov nisu je odmah ugledaii, ali poletili su s nami.
- J - Kojim putem?
- V - Ma, kakvim putom! Tamo ga i nema. Mi smo poletili pravo
gori. Pravo kroz one drače.
- J - I, moglo se?
- V - E, mi smo izletili ko da nas je nešto nosilo. Nema ni
kamena ni drače. Ništa! Ko da je sve bilo od neke gume, spužve, čega li. Ma, to je
bilo nešto neopisivo! Niko nije moga s nami!
- J - A vidite li Gospu za vrijeme te trke?
- V - Kako ne vidimo! Kako bi znali, kud ćemo trčati? Samo
Marija i Jakov nisu je vidili dok nisu izašli gori.
- J - Onda su je, biva, i oni ugledali?
- V - Jesu. Najprije nejasno, a onda sve jasnije.
- J - Dobro. A sjedćaš li se tko je prvi gore izietio?
- V - Prve smo izletile ja i Ivanka. A uglavnom svi zajedno.
- J - Vicka, ti kažeš, da ste tako lako gore izletili, a
jednom si mi rekla da su Mirjana i Ivanka tada pale u neku nesvijest.
- V - Jesu malo, ali to je za čas prošlo.
- J - A šta ste radili kad ste došli gore?
- V - Ne znam ti pravo ni kazati. Smeli smo se. Bilo nas je i
strah. Nije lako stajati prid Gospom! Ali smo ipak pali na kolina i počeli nešto moliti.
- J - A sjećaš li se možda šta ste molili?
- V - Pa, i ne sjećam! A sigurno smo molili Očenaš, Zdravomariju
i Slava Ocu. Nismo ni znali ništa drugo!
- J - Jednom si mi pripovijedala da je tada mali Jakiša bio upao u
neku draču.
- V - A jest, jest! U tomu uzbuđenju upao je u jednu draču.
Pomislila sam: e, moj Jakove, ti se nećeš odatlen više živ izvući.
- J - A je li se (vidimo da jest!) mali ipak izvukao?
- V - Pa, da šta je! I to dosta brzo. Kad se je izvuka, samo je
ponavlja: "E, sad mi nije ža umrit kad sam vidija Gospu!" A zamisli: na njemu
nikakva znaka da je bio u drači.
- J - Kako to?
- V - Šta ja znam. Ja tada nisan znala ništa o tomu mislit, a sad
vidim da ga je čuvala Gospa. Da ko je!?
- J - A kako je Gospa tada izgledala?
- V - Misliš, kako je bila obučena i...
- J - Ne, ne to! Nego, mislim na njezino raspoloženje i držanje
prema vama.
- V - Bila je divna, nasmijana i radosna ... Ma, to se ne da
opisati!
- J - Je li vam tada (mislim toga drugoga dana) išta govorila?
- V - Jest, molila s nama. I, tako.
- J - A jeste li je vi išta pitali?
- V - Ja nisam ništa. A jest Ivanka. Ona je pitala za svoju mamu.
Ona je malo prije toga nenadano umrla u bolnici, pa ...
- J - E, to je vrio zanimljivo! A šta ju je pitala?
- V - Pitala je, kako joj je mama.
- J - Je li joj Gospa išta odgovorila?
- V - Jest, jest. Rekla joj je da joj je mama dobro; da je s njom i
da se ništa ne brine za nju.
- J - A s kim "s njom"?
- V - Ma, s Gospom, da s kim!
- J - Jeste li vi čuli kad je Ivanka to pitala?
- V - Kako ne! Svi smo to čuli.
- J - A jeste li čuli, šta joj je Gospa rekla?
- V - Čuli smo i to svi osim Marije i Jakiše.
- J - A zašto je to tako s Marijorn bilo?
- V - E, ko to zna! Tako je bilo, i gotovo.
- J - Je li to Mariji bilo žao?
- V - Sigurno da jest, ali šta možeš?
- J - Vicka, dobro. Nego, iz ovoga razgovora ne vidirn šta je toga
dana bilo s Ivanom Stankovim?
- V - Ivan je bio s nami i vidio sve što i mi.
- J - A kako se on tu našao?
- V - A, ko i mi! On je stidljiv dečko, ali gledao šta ćemo mi
radit, pa to je i on radio. I, kad smo mi poletili na Podbrdo, i on je s nami poletio.
- J - Dobro, Vicka. A to je sve u svemu divno bilo!
- V - Ma, šta divno! To se ne da opisat. Ko da nismo na zemlji.
Džaba sve: i vrućina i drače i ona gužva s ljudima. Kad je ona s nami, sve se
zaboravi.
- J - Dobro. A je li je tada itko išta pitao?
- V- Pa, rekla sam da je Ivanka pitala za majku. A Mirjana je pitala
da nam ostavi neki znak da ne govore svašta o nami.
- J - A Gospa?
- V - U Mirjane se okrenuo sat.
- J - Dobro. Ja o tomu ne bih ništa, jer nije sve jasno što
se s tim dogodilo. Nego, nešto drugo ...
- V - Pa jesmo. Pitali smo i oće li opet doći.
- J - A ona?
- V - Ona je klimala glavom da oće.
- J - Vicka, ti si rekla (a negdje je tako i zapisano) da si
je tada vidila u nekoj drači.
- V - Jesam ja tako rekla. Ti znaš da sam ja letičasta. A ja sam
Gospu vidila kroz jednu draču i učinilo mi se da je u drači. A ona je bila između tri
drače na jednoj maloj ledinici. Ali šta se sad neko za to "kači"! Glavno je,
jesam li je vidila ili nisam.
- J - Dobro, nego čuo sam da ste je tada i škropili.
- V - Ne, ne! To je bilo treći dan.
- J - Dobro. A dokle ste tada bili s Gospom?
- V - Dok nam je rekla: "Zbogomte, anđeli moji" i
otišla.
- J - U redu. A sad mi konačno reci tko je sve toga dana
vidio Gospu?
- J - Kojih šestero?
- V - Ma, nas šestero! Ja, Mirjana, Ivanka; pa onda Ivan, Marija i
Jakiša.
- J - A koji Ivan?
- V - Ivan Stankov. A o tomu smo već nešto govorili.
- J - Točno, Vicka. Nego je li još itko tada bio s vama?
- V - Bilo nas je tu barem petnaestero. Jest i više! Bio je
Mario, Ivan, Marinko... A ko će se sad svakoga sjetit?
- J - Je li bio itko od starijih ljudi?
- V - Bili su Ivan Ivanković, Mate Šego i još neki.
- J - A šta su oni kasnije o tomu pripovijedali?
- V - Govorili su da se tu stvarno nešto događa. Osobito kad su
vidili kako smo mi gori izletili. - Neki su vidili i bljesak svjetla, kad je Gospa
dolazila. I, tako ...
- J - A jesu li tada tu bili mala Milka i Ivan pok. Joze?
- V - Nisu.
- J - A zašto to?
- V - Šta ja znam. Milki nije dala mater. lšla je Marija, a Milka
je trebala nešto materi. A ovi Ivan? On je malo stariji, pa šta će s nami drčinom.
- J - Dobro. A kada ste se vi vratili kući?
- V - Kako ko.
- J - Vaš Marinko mi je pripovijedao da je Ivanka na
povratku gorko plakala.
- V - Pa, jest. Gotovo svi smo plakaii, a ona posebno. Kako ne bi!
- J - A zašto ona posebno?
- V - Ma, jesam li ti rekla da joj je Gospa govorila o materi. A
znaš kako je. Mater je mater!
- J - Dobro. A kažete da joj je Gospa rekla da joj je mater
s njom i da joj je dobro, pa ...
- V - Džaba! Ko ne bi volio svoju mater?
- TREĆI DAN
- (Petak, 26. lipnja 1981.)
- J - I, tako je, je li, osvanulo treće jutro i dan trećega
ukazanja. Uzbuđenje je, kako si mi jednom pripovijedala, bivalo sve veće jer ste se
tada, kako kažete, ipak drugi put pravo susreli s Gospom. Sad vam je, valjda bilo lakše?
- V - Pa, jest. Sigurno da je! Ali ipak je to bila muka jer još
niko nije pravo zna šta se tu događa i na što će to izaći!
- J - Možda ste se bili već pokolebali, da li bi išli gore
ili ne bi?
- V - Nimalo! To nikako. Mi smo jedva čekali kad će šest popodne.
Radili smo ono dnevno što smo brže mogli samo da mognemo gori.
- J - I, tako ste i tada pošli?
- V - Jesmo, da šta smo! Bilo nas pomalo i strah, ali Gospa nas je
vukla. Čim bi pošli, samo smo gledali gdje je ugledat.
- J - Tko je sve taj dan išao?
- V - Pa, nas šestero i mnogo naroda.
- J - Kojih vas šestero?
- V - Nas šestero vidilaca i narod.
- J - I šta, vi izišli gore, a Gospe nema?
- V - E, čekaj. Šta se zatrkuješ! Mi smo najprije pošli gori na
put iznad kuća i gledali oće li se pojavit Gospa.
- J - I, ništa?
- V - Ma, kako ništa! Brzo je bljesnulo svjetlo i to tri puta.
- J - A čemu to svjetlo? Ta, tada je jedan od najduljih dana
u godinl Sunce je visoko, visoko.
- V - Sunce je visoko, ali nami je Gospa zasvitlila, gdje je ona.
- J - A tko je vidio to svjetlo?
- V - Mnogo nas je to vidilo. Ne znam koliko. A glavno je da smo ga
vidili mi vidioci.
- J - Jeste li vidjeli samo svjetlo ili ...
- V - I svjetlo i Gospu. Šta bi nam samo svjetlo!
- J - A gdje je Gospa bila? Valjda gdje i prva dva dana?
- V - Ni blizu! Ona je bila potpuno na drugom mjestu.
- J - Naniže ili naviše?
- V - Puno, puno naviše!
- J - A zašto to?
- V - Zašto? Ajde ti to Gospu pitaj!
- J - Marinko mi je pripovijedao (i on je tada prvi put bio s
vama) da se to dogodilo gore pod nekom pećinom i da se tu nalazi neki stari drveni križ,
valjda na nekom starom grobu.
- V - Ja za to ništa ne znam. Ja nisam nikada ni prija ni poslije
tu bila.
- J - Dobro. A šta ste radiii kad ste je, kako kažeš,
ugledali?
- V - Poletili smo gori ko krilati. To je sama drača, kamen...
Strašno je uzastranu. Ali leti se ko tica. Sve leti. I mi i narod.
- J - A bilo je, biva, s vama i naroda?
- V - Pa, da šta je. Ta, jesam li ti to rekla!
- V - Ko ga je brojio! A govorili su da ga je bilo više od hiljadu.
A jest i više. Ma, da šta nego i više!
- J - I, na znak svjetla svi ste gore poletjeli?
- V - Najprije mi, a narod za nami.
- J - Sjećaš li se tko je prvi doletio do Gospe?
- V - Mislim: Ivan.
- J - Koji Ivan?
- V - Pa, ovaj Ivan Gospin.
- J - E, drago mi je da je on kao muškarac ipak prvi izletio!
- V - Dobro. Eto, veseli se!
- J - Vicka, ovo je mala šala. Nego, šta ste radili kad ste gore
došli?
- V - Malo smo se smeli, jer je opet Ivanki i Mirjani nešto slabo
bilo. Malo smo se oko nji zabavili, ali to je brzo prošlo.
- J - A šta je Gospa tada radila?
- V - Ona je bila nestala. Mi smo počeli molit, i ona je opet
došla
- J - A kako je izgledala?
- V - Kao i jučer, samo je veselija. Divna je. Nasmijana.
- J - Tada ste je, kako si već rekla, i škropili?
- V - Jesmo, jesmo.
- J - Dobro. A to mi je stvarno zanimljivo: zašto ste je škropili?
- V- Bolan, ti ne znaš, kako je to bilo. Nije još niko siguran o
čemu se pravo radi. Neko je govorio ovo, neko ono. Ja nisarn nikada dotlen čula da se i
sotona može ukazati.
- J - Onda se valjda neko sjetio da se sotona boji blagoslovljene
vode.
- V- Pa, jest. Koliko sam puta čula od svoje bake: "Boji se ko
vrag od kršćene vode" Starije žene su nam i rekle da je poškropimo.
- J - A odakle vam sad "kršćena voda"?
- V - Ajde, šta se sad praviš Englez? Ko da ne znaš da u svakoj
našoj kršćanskoj kući ima blagoslovljene soli, a onda i vode.
- J - Vicka, dobro si. Nego bi li mi mogla reći, tko je pravio tada
tu blagoslovljenu vodu?
- V - Znam, ko da gledam: pravila ju je moja majka.
- J - A kako ju je pravila?
- V - Eh, ko da ne znaš! Sastavila je so i vodu, izmišala i
gotovo. A tada smo svi molili Virovanje.
- J - A znaš li tko je vodu nosio?
- V - Znam. Naš Marinko, da ko će!
- J - A tko ju je škropio?
- V - E, škropila sam je baš ja!
- J - Bacila vodu prema njoj i gotovo?
- V - Poškropila je i rekla na vas glas: "Ako si Gospa, ostani
s nami, a ako nisi, ajde (brate) od nas!"
- J - A što ona?
- V - Nasmijala se. Meni se čini da joj je bilo drago.
- J - A nije ništa govorila?
- V - Nije ništa.
- J - Što misliš, je li i jedna kap vode pala na nju?
- V - Ma, kako nije! Ja sam se dobro primakla i nisam je štedila.
- J - To je zaista veoma zanimijivo. Po tomu bih rekao, da se kod
vas još uvijek ponekad škropi kuća i oko kuće kao što se i u momu djetinjstvu
činilo.
- V - Pa, da šta je! Ko da mi više nismo kršćani!
- J - To je lijepo i to mi je zaista drago. Nego, šta ste taj
treći dan s Gospom radili?
- V - Moliti smo, pjevali... Nešto smo Gospu i pitali.
- J - A šta ste je pitali?
- V - Znam da ju je Ivanka opet pitala nešto o svojoj majci.
- J - Što ju je pitala?
- V - Pitala ju je, je li joj majka išta poručila.
- J - A Gospa?
- V - Gospa joj je rekla da joj je majka poručila da dobro slušaju
baku, jer da je ona stara i tako.
- J - Jeste vi drugi čuli kad je Ivanka to pitala?
- V - Jesmo svi.
- J - A Gospin odgovor?
- V - To samo mi vidioci.
- J - Nije mi to jasno, ali dobro. Je li još itko išta
pitao?
- V - Mirjana ju je pitala, ko je ona, kako joj je ime.
- J - A Gospa ništa?
- V - Ma, kako ništa! Rekla je jasno i glasno: ,,Ja sam
Blažena Djevica Marija"
- J - Je li rekla i ovu riječ "blažena"?
- V - Jest. A zašto to pitaš?
- J - A, ništa. Nego sad vam je odmah lakše bilo?
- V - Pa, da šta je! Ali nije nam opet lako bilo. Stotinu ji se
vrtilo u glavi.
- J - Kao, na primjer, što?
- V - Pa, odakle sad tu Gospa; šta oće s nami, na što će
sve to izać. I, svašta.
- J - I, na kraju?
- V - E, dosta sam ti toga rekla. Kad se Gospa s nami
oprostila, mislim pozdravila i otišla, i mi smo se polako vraćali kući. Da kud ćemo!
- J - A kod kuće?
- V - Kod kuće se opet skupio narod. 0će svak da sve zna.
Šta je bilo, kako je bilo. I, tako do kasno u noć. Ali nisam ti još nešto rekla o
Mariji, a sigumo te zanima.
- J - Naravno. Pa, deder!
- V - Ma, ona je svakako nekako brzonoga. Otišla je malo naprijed.
Sama. I, odjednom je, ko bačena, da ni ona ne zna kako, otišla na stranu.
- J - Na lijevo iii na desno?
- V - Na lijevo.
- J - I, onda?
- V- Tu joj se samoj ukazala Gospa s nekim velikim križem. Kaže da
je Gospa bila strašno tužna i da joj je ko kroz plač nešto govorila. Marija se
strašno prepala. Nije mogla stati na nogama.
- J - Pa?
- V - Uto smo naišli i mi. Ugledali je i pomogli joj, dok se
malo sabrala. I, tako smo polako stigli kući.
- J - Dobro, Vicka. Marija je i meni to dva puta opširno
pripovijedala. To je nešto veoma i zanimljivo i važno. Ali, ja ću se jednom kasnije
posebno na to vratiti, pa da sad s ovim završimo.
- ČETVRTI DAN
- (Subota, 27. lipnja 1981.)
- J - Evo, došli smo nekako do četvrtog dana. Valjda je taj
bio nešto zgodniji?
- V - Ma je, još nezgodniji!
- J - Kako to?
- V - Pa, taj dan su nas pozvali u SUP u Čitluk.
- J - Dobro. Ta, nije to ništa strašno! A zašto su vas pozvali?
- V - A, ne znam ni ja. Ali ne bi ja sad o tomu.
- J - Valjda su vas nešto ispitivaii. Onda vas vratili kući
i - sve mirno.
- V - Jesu, ali kad smo sami pobjegli.
- J - Šta li je sad to?
- V - Oni su nas iz SUP-A odveli liječnicima ko na neki pregled. Ko
da smo mi neki bolesnici, drogeraši ili... ko zna šta su sve mislili.
- J - Pa, jeste li stvarno bili na nekom pregledu?
- V - E, moj pratre! I jesmo i nismo. Ja mislim da su oni znali da
smo mi zdraviji od nji, ali su nas ipak ko pregledavali.
- J - Tko vas je pregledavao?
- V - Neki doktor. Nisam ga nikada dotle vidila.
- J - Čudim se da vas kao djevojčice nije pregledala neka
doktorica ako ih je tu bilo?
- V - Jednoj su govorili, ali ona - ko pametna žena - nije tjela.
- J - Dobro. A reci mi kako je, na primjer, tvoj pregled izgledao?
- V - E, najprije je, kako je najgore, uvelo Ivana. Bilo je to
nekako oko četiri popodne. A on jadnik, ko kad je dobar i plašiv, pustio se da ga doktor
nešto ispituje više od jednoga sata.
- J - A šta mu je govorio?
- V - Šta ja znam! Doktor je nešto brojio, brojio, a Ivan je
šutio. Onda sam unišla ja.
- J - Valjda si bila pozvana?
- V - Ma, ne! Ušla sam sama i rekla: "Je li to gotovo?"
Bili su pozvali Mirjanu, ali ja sam unišla.
- J - A doktor?
- V - Reka mi je da nije mene red, ali da sjednem. Ja sam mu rekla:
"Ja sam, fala Bogu, mlada i zdrava. Mogu ja stati!"
- J - I, tako je počeo pregled?
- V - Ma, kakav pregled! Ja sam mu rekla: "Kad ja budem za
pregled, ja ću sama doći. Nego, je li ovo gotovo?"
- J - A on?
- V - On se smijao. Onda mi je rekao: "Deder, opruži
ruke." Ja sam pružila ruke i rekla mu: "Evo, dvi ruke i na njima deset prstiju.
Ako se ne vjeruješ, broji!" I, odmah sam iza toga sama izašla.
- J - I, onda?
- V - Bilo je gotovo već šest sati. A gdje smo mi? Gdje nam je
Gospa? Uzeli smo taksi i kući. Ja sam rekla: "Sidajte i ajdemo!" Tako je i
bilo. Samo nam je Ivan ostao s nekim svojim rođakom.
- J - Vjerojatno ste ipak zakasnili na Podbrdo?
- V - Ne, ne. Samo smo se kod kuće napili vode i odman gore.
- J - Niste se, biva, pokolebali?
- V - Nimalo! Ne bi da su nas gore puške čekale. Nego, nešto nas
je drugo malo smetalo.
- J - Možda umor ili ... ?
- V - Ma, jok! Nego, nismo pravo znali kud bi i kako bi.
- J - A zašto to?
- V - Zato što nismo pravo znali gdje će nam Gospa doći. Znaš
kako je ono treći dan bilo. Zato su Marija i Jakov ostali odman doli iznad puta, da paze
gdje će se pojaviti, a mi smo otišli gori naviše. Bili smo se dogovorili: ko prvi
ugleda, nek dadne znak i drugima javi.
- J - I, koliko znam: Marija je s Jakovom prva ugledala bljesak
svjetla i kao vihor poletjela gore. Oni koji su bili s njom (a bila su i dva fratra)
poletjeli su za njom. Ali oni nisu ni na pola puta, a Marija je već bila na mjestu
ukazanja. A vi drugi - kako ste saznali gdje je?
- V - Pa, i mi smo ugledaii svjetlo i poletili ... Samo, nami je
puno bliže bilo.
- J - A gdje se, zapravo, toga dana Gospa ukazala?
- V - Nije bila ondje gdje je bila ni drugi ni treći dan.
- J - Nego gdje?
- V - Bila je malo nalijevo i malo gori naviše.
- J - A bile ste sigumo sretne da ste se nakon tolikih muka ipak s
njome susrele?
- V - Ma, da šta smo! Ali naroda masa. Svak oće što bliže Gospi
i k nami. Ma, samo što nas nisu pogazili! Čuvali su nas pomalo naši ljudi, ali ono se
masa zatalasa, pa šta joj možeš.
- J - A što Gospa?
- V - Lako je njoj! Gleda po narodu... Smije se... Gleda po
Križevcu i doli po polju.
- J - Po kojem polju?
- V - Pa, po onim našim njivama. Mi to reknemo polje.
- J - Netko je pripovijedao da su tada i gazili po Gospi?
- V - E, nisu po Gospi. Ko će na nju zgaziti! Nego, gazili su joj
po haljini ili, da kažem, po velu
- J - A što ona? Je li se ljutila?
- V - Bolan, pratre, Gospa se ne zna ljutiti. Nije ona ko mi. A lako
je njoj. Narod se zgrne k nami. Zna da je Gospa gdje i mi, pa nagrne i zgazi joj na veo.
- J - A što ona?
- V - Ona za čas ko nestane, pa opet ...
- J - Dobro. A šta će joj tako dugi veo?
- V - Šta ja znam. Nije moje da to pitam.
- J - Nije ni moje, nego eto nekako mi to naleti.
- V - A-a-a! Nije to tako. Tio si ti nešto.
- J - Šta ću reći! Htio sam se malo našaliti, kako i Gospa voli
duge haljine, kao da se nekako vidi da je i ona žena.
- V - Pa, da što je nego žena, ali još si ti nešto tio.
- J - Stvarno ništa drugo, nego da je Žena, ali velikim slovom
pisano.
- V - Ajde, dobro. Izvuka si se nekako, ali ...
- J - Dobro, Vicka. Pripovijedala si mi, a to sam negdje i
pročitao, da vam se toga dana Gospa ukazivala više puta.
- V - Tri puta.
- J - A zašto to?
- V - E, to ja ne znam. To bi trebalo nju pitati.
- J - Dobro. A je li vam toga dana Gospa išta govorila?
- V - Jest nešto. Uglavnom što smo je mi pitali.
- i - A šta ste je pitali?
- V - Svašta smo je tada pitali.
- J - Ali reci nešto!
- V - Najprije je mali Jakiša pita nešto o pratrima.
- J - A šta ju je pitao?
- V - On je pita: "Gospe moja, šta želiš od naši
pratara?"
- J - Sigumo mu je rekao netko od fratara da pita?
- V - Sigumo, da je.
- J - Je li mu išta Gospa odgovorila?
- V - Jest, da što je!
- J - A što mu je rekla?
- V - Ona je rekla neka pratri čvrsto vjeruju i čuvaju vjeru.
- J - Je li je još itko išta pitao?
- V - Jest. I Jakov i Mirjana govorili su Gospi da nam ostavi neki
znak jer nam svašta govore; da smo lažljivci; da smo drogeraši. I svašta!
- J - A šta Gospa?
- V - Ona je rekla: "Anđeli moji, uvijek je bilo nepravde. Vi
se ništa ne bojte." I, tako.
- J - Čujete li vi drugi što Mirjana i Jakov pitaju?
- V - Ma, kako ne čujemo! Čujemo i njih i Gospu.
- J - A narod oko vas?
- V - Oni ne čuju Gospu. Onda im mi kažemo.
- J - Dobro. A koliko je trajalo to ukazanje?
- V - Ko ti je mislija na to. Bilo je dosta dugo.
- J - Valjda sve dok i Gospi nije dodijalo?
- V- Nami nije bilo dodijalo. Bolan, kad ti nju gledaš, ti ne
osjećaš nikakve muke...
- J - A ipak je otišla?
- V - Jest, ali nije nas na polasku pozdravila.
- J - Pa, što je to, nije to toliko važno!
- V - Dobro. Nije. Ali za nas je.
- J - Onda ste ipak pošli kući?
- V - Jesmo, da kud ćemo!
- J - Jeste li je barem pitali, hoće li opet doći?
- V - Jesmo. Ona je dala znak glavom da oće.
- J - A nije, biva, ništa rekla?
- V - Nije. Samo to.
- J - Dobro, Vicka. Koliko se sjećam, Ivan toga dana nije
bio na ukazanju?
- V - Nije.
- J - A zašto to?
- V - Pa rekla sam ti da je on ostao na Čitluku s jednim rođakom
kad smo mi polazili kući, kad je doša kući i reka roditeljima što je s njim bilo, oni
su mu rekli da ne iđe na Podbrdo, jer je umoran, a već je i zakasnio.
- J - Dakle, on se toga dana nije susreo s Gospom?
- V - Ma, kako nije! On je bio iziša gori nad kuću. Klekao i
molio. I, Gospa mu se tu ukazala.
- J - Je li mu išta govorila? Možda ga je prekoravala što
nije gore došao?
- V -, Ne, ne! Niko od vas ne zna kako je Gospa dobra i kako ona nas
razumi. Rekla mu je da bude miran i hrabar. Pozdravila ga i otišla. Što će dečko! Nije
on kriv.
- J - Dobro. A vi ste nekako u to doba išli kući?
- V - Tako nekako. Ali na putu nam se još jednom ukazala Gospa. I,
pozdravila se s nami.
- J - A šta vam je rekla?
- V - Rekla nam je "Zbogomte, anđeli moji. Pođite u miru
Božjem!" Ona je onda nestala, a mi polako kući... Strašna vrućina. Narod viče,
trči niza stranu... ko kad nema nikakva puta! I, eto, tako.
- J - I, tako ste konačno stigli kući?
- V - Pa, da kud ćemo!
- J - A raspoloženje?
- V - Dobro. Odlično!
- PETI DAN
- (Nedjelja, 28. lipnja 1981.)
- J - Evo, ipak ulazimo u peti dan Gospinih ukazanja. Mislim
da će sad malo brže i zgodnije ići.
- V - I ja se nadam.
- J - Pa, daj reci mi ukratko kako je taj dan izgledao?
- V - Dobro. Ali ja ću gledati što ukraće. Nećeš vako nikad na
kraj.
- J - U redu. Pa daj počni nešto.
- V - Evo, znamo da je toga dana bila nedilja. Mi smo se malo
bolje ispavali. Opremili se i otišli na misu.
- J - Iz crkve valjda kući?
- V - Eee .... da jesmo, moj pratre!
- J - Nego kamo?
- V - Iz crkve nas je fra Jozo svratio u kuću pa nas je
svako po redu i svako napose ispitiva i ispitiva ... Bilo nam je stvamo dodijalo.
- J - A šta vas je ispitivao?
- V - Svašta. Svašta i gotovo! Šta mu je god palo na
pamet.
- J - Valjda o tim vašim susretima s Gospom?
- V - Pa, da šta! Ali nikad kraja.
- J - Je li i tebe ispitivao?
- V - Ma, da šta je! Ali ja sam unišla posljednja, pa i on se
umorio.
- J - A šta je pitao, sjećaš li se ičega?
- V - Pa, sjećam, ali pustimo to kraju. 0 tomu smo već govorili
kad smo govorili o četvrtom danu. 0 tomu nas je svašta pitao.
- J - Dobro, Vicka, neka bude po tvoju!
- V - Nije to po moju, nego da ne ponavljamo.
- J - Dakle, konačno ste stigli kući i čekali svoje popodne?
- V - Vrućina je i gužva, ali mi smo ga jedva čekali!
- J - Naravno, počeo se skupljati i narod?
- V - E, da šta! Bilo ga je sila već u podne i na Podbrdu i među
našim kućama.
- J - Zašto baš tako rano?
- V - A, šta ja znam! Neko je nešto molio, neko nešto ispitiva.
Neko je gleda zgodnije mjesto. I tako. A nisu mnogi pravo znali ni kad ćemo mi doći.
Narod ko narod! Ko će mu stat u kraj?
- J - A što misliš, koliko je - sve u svemu - toga naroda bilo?
- V - A šta ti ja to znam, moj pratre! Mi ga nismo po onom brdu
mogli svega ni vidit. A govorili su da ga je bilo barem petnes hiljada. Kad smo mi pošli
gore, jedva smo se provlačili.
- J - Koji mi?
- V - Pa, mi vidioci. I da nam nisu naši ljudi pravili neki
put, ne bi nikako mogli gori izaći.
- J - A vi ste pošli u svoje vrijeme?
- V - Jesmo nekako iza pet i po.
- J - Tko je sve od vas išao?
- V - Pa, nas šestero.
- J - Kojih šestero?
- V - Nas šestero što smo tada viđali Gospu.
- J - Dobro. Nego, nešto mi drugo sad pade na pamet.
- V - Šta li je sad to?
- J - Ma, ništa osobito! Pade mi na pamet: da li su ikada kasnije s
vama išli na ukazanja mala Milka i onaj Ivan pok. Joze?
- V - Jesu, jesu - kako nisu! Išli su više puta, ali oni više
nisu viđali Gospu.
- J - A zašto to?
- V - Šta ja znam. Samo znam: ko nije drugi dan ...
- J - To je 25. lipnja?
- V - Jest, ko taj dan nije bio na ukazanju i nije vidio Gospu, on
je više nikad nije viđao.
- J - Prema tomu: vas je šestero baš toga dana Gospa izabrala za
svoje vidioce?
- V - Pa eto, to tako izlazi.
- J - Dobro. Vi ste došli na Podbrdo, pa što onda?
- V - Ljudi su nam nekako napravili malo mjesta, i mi smo počeli
moliti s narodom.
- J - A Gospe nema?
- V - Ma, kako nema! Brzo je došla.
- J - I, šta onda?
- V- Nastavih smo moliti i pjevati. Pitali smo je neke stvari.
- J - Što ste je pitali?
- V - Ko će se sad toga svega sjetit? Znam da smo je pitali šta
želi od onoga naroda.
- J - A ona?
- V - Ona je rekla da se narod moli i da čvrsto vjeruje.
- J - I još nešto?
- V - Pitali smo je opet šta ona želi od naši svećenika.
Gospa je rekla, da svećenici čvrsto vjeruju i da i nama u tomu pomažu.
- J - I, tako je to, biva, završilo?
- V - Ne, ne! Puno smo je tada pitaii, ali ko će se sad svega
sjetiti? Ona je više puta dolazila i odlazila.
- J - Daj, barem još štogod!
- V - Pitali smo je i to: zašto se ne ukaže u crkvi da je
svak živ vidi.
- J - A Gospa?
- V- Gospa je rekla: "Blaženi oni koji ne vidješe a
vjeruju."
- J - Još nešto?
- V - Pitali smo je i to, oće li nam opet doći.
- J - A ona?
- V - Rekla nam da oće. Opet na isto mjesto. A, ja! Pitali smo je
ili više voli da molimo ili da pjevamo.
- J - A Gospa?
- V - Ona je rekla: "Oboje."
- J - Pa, vidiš da znaš! Daj još nešto.
- V- Ja sam je još jednom prid svim narodom pitala: "Gospe
moja, šta želiš od ovoga naroda što se ovdje skupio?"
- J - A Gospa?
- V - Gospa ništa. I, ode... Ali nije se s nami pozdravila.
To je za nas bio znak da će opet doći.
- V - Ponovno smo molili, i ona je opet došla.
- J - Možda je više niste smjeli ništa pitati?
- V- Kako nismo! Ja sam je opet (i to tri puta) pitala:
"Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda?"
- J - A Gospa možda opet pobjegla kao kad si je i ono prvi
put pitala?
- V - E, nisi pogodio! Ona je ovaj put još jasnije rekla da
narod, koji je ne vidi, vjeruje isto ko i nas šestero koji je vidimo. A ja! Ja sam
je ponovno pitala, oće li nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo narod da
nismo lažljivi - da ne lažemo - da se s njom ne izigravamo.
- J - A Gospa?
- V - Gospa opet nije odgovorila. I otišla je ...
- J - A onda i vi kući, da kud ćete?
- V - Pa, da kud ćemo!
- J - Kod kuće gužva, trka, vika ... Mogu zamislit. I, to
je tako.
- Nego, ako nisi previše umorna, bi li malo poslušala dio snimka u
živo s toga ukazanja. Da se malo podsjetiš kako je to izgledalo?
- V - Ma, kako ne! A odakle ti to?
- J - To sad nije važno, nego evo da poslušamo. Snimak nije
baš tako dobar. Znaš kako je bilo snimati u onim dračama, ali ipak ... Evo, poslušaj
...
- "Vjetar puše ... Drače se ljuljuškaju ... Eno, njih
šestero. Ustaju ... Mole Zdravomariju ... (Snimatelj Grgo Kozina) - "Gospe moja,
šta želiš od nas?" (Vicka) "Gospe moja, šta želiš od naših
svećenika?" (Vicka: tri puta) "Rekla je da čvrsto vjeruju." (Vicka)
"Blaženi oni, koji ne vidješe, a vjeruju." (Vicka) "Gospe moja, oćeš li
nam opet doći?" (Vicka) "Oću, na isto misto." (Vicka) "Kaže:
"oboje."(Vicka) "Gospe moja,šta želiš od ovoga naroda ovdje što se
skupio?" (Vicka) "Otišla je ... Opet ćemo moliti." (Vicka) "Nije nam
ništa rekla." (Vicka) Vicka se krsti i moli (svi mole) 0čenaš, Zdravomarijo i
Slava Ocu (dva puta). Gospa opet dolazi, a vidioci uglas: "Evo je!" Pjeva se:
"Marijo, o Marijo" i još nešto. "Govori nam da smo anđeli njezini. Dragi
anđeli, tako nam kaže." (Vicka) "Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda
ovdje?" (Vicka ponavlja tri puta) "Rekla je, odgovor je dala da ovaj narod koji
je ne vidi vjeruje isto kao i mi, nas šestero, koji je vidimo." (Vicka) "Gospe
moja, oćeš nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo ovaj narod da nismo bili
lažljivi - da ne lažemo - da se s tobom ne izigravamo?" (Vicka) Gospa nestaje...
"0će li opet doći?" (Snimatelj).
- Snimatelj: "Prolaza malo ... Cesta je puna ... Auta sve doli
do Benine prodavnice... Sve puno ..."
- V - E, vidiš, moj pratre, kako je to bilo! Niko ne zna kako nam
je bilo! Ali mi smo bili ko u raju.
- ŠESTI DAN
- (Ponedjeljak, 29. lipnja 1981.)
-
- J - Evo nas već u šestom danu, pa da nastavimo!?
- V - Može, može. Ali nemoj ni ti baš sve izgonit ko da se
ispovidam.
- J - Baš tako! Kao da se ispovijedaš. A sjeti se da je
toga dana bila svetkovina, Petrovdan.
- V - E, znam ja to! Neću ga nikad zaboravit. Samo, otiću
na dugo, ali ti mi ne daj...
- J - Samo pripovijedaj.
- V - Evo ovako: kako je bila svetkovina, malo se dulje
spavalo. Ustali smo, nešto jeli i spremili se u crkvu.
- J - Dobro, pošli u crkvu i ...
- V - Ma, kakvu crkvu! Stvoriše se među našim kućama dvoja kola.
Čitlučka bolnička i još jedna.
- J - Šta je sad to?
- V - A, jad i žalost, moj pratre! Otvore bolnička kola i nami
kažu: "Sidajte!"
- J - Komu? Vama?
- V - Pa, nami vidiocima.
- J - I vi?
- V - Šta možeš! Sila Boga ne moli, čula sam puno puta od svoje
bake. Sidaj i gotovo!
- J - Svih vas šestero u bolnička kola?
- V - U druga kola strpati su naše, što će nas pratit. I,
polazak...
- J - A tko vas je pratio?
- V - Pa, naši roditelji ili ... Ko je s kim poša. A pratio nas je
i upravnik Doma zdravlja u Čitluku.
- J - Tko je s tobom pošao?
- V - Mater, da ko će! Tata mi je tada bio u Njemačkoj.
- J - A kažu li vam kud ćete?
- V - Kažu. Liječnicima u Mostar.
- J - I, odoste.
- V - Odošmo. Da kud ćeš!
- J- l, konačno?
- V - Dovedoše nas na neku psihijatriju. Nisam dotlen gotovo ni
čula za to. Kad smo došli, kažu: "Izlazi!" I, počima pregled ...
- J - A uputnice za pregled?
- V - Ma, kakve uputnice!
- J - A koga je prvoga pozvalo na pregled?
- V - Sve nas je zajedno uvelo u jednu sobu.
- J - A tko vas je pregledavao?
- V - Neka doktorica.
- J - Je li vas svakoga napose pregledavala?
- V - Ne, ne! Sve odjednom. Nije tu ni bilo nikakva pregleda. Nešto
nas je zapitkivala i gnjavila.
- J - A kako je to izgledalo?
- V - Ona nas je pokušala napravit nekim bolesnicima ... da mi ko
nešto umišljamo; da smo neki drogeraši; da varamo narod.I tako ... Mene je napala kako
sam po modi obučena, a ko falan Gospina djevojka. Ma, ko ti je to sve pamtio! Mi smo samo
gledali da odatle što prije pobjegnemo i da idemo kući gledati svoj posao.
- J - Netko je pripovijedao da su vas vodili i u mrtvačnicu?
- V - Jesu i to. Valjda su nas tjeli nečim uplašiti, pa
čime bilo.
- J - A jesu li, na primjer, tebe ičim uplašili?
- V - Ništa, ni čim!
- J - Zbilja ništa?
- V - Pa, rekla sam: ama, baš ništa! Šta će mi? Uvijek neko
mrije. Pa, nek mrije! Ja sam samo gledala da se što prija ukrcamo u kola, i kući.
- J - A vaši vozači?
- V - Što će ljudi! I njima je sve to izgledalo i smiješno i
ludo, ali što možeš!
- J - A upravnik Doma, vaš pratilac, kako se on držao?
- V - Dobro. Fino. Što će čovjek ...
- j - Je li vas on pratio na povratku?
- V -Jest, jest da šta je!
- j - I, tako su vas vratili kući?
- V - Nekako oko dva popodne.
- J - A nisi mi ništa rekla šta je doktorica za vas na kraju
kazala?
- V - A rekla je da je lud ko nas je tamo doveo, i da smo mi
potpuno zdrava djeca. Što će drugo?
- J - Pa, eto, ipak je bila poštena.
- V - Eto ji tamo! I, pustimo više to.
- J - Dobro, Vicka. Došli ste kući, malo se odmorili i onda?
- V - Ma, nije tu bilo odmora. Narod se strkao oko nas. Ne možeš
se okrenut. Svak oće da zna ... A mi nismo baš rado govorili. Mi smo samo čekali svoj
čas i svoju Gospu.
- J - Malo čudno! Vrućina, umor, toliki pritisci, a vi opet
svojoj Gospi?
- V - Pa da kud? Ništa nas nije moglo zaustavit.
- J - A naroda na Podbrdu?
- V - Sila Božja! Sve puno. Sve jedno na drugom. Ko kad ne možeš
nigdje stat na ravno. Neko viče, neko plače... Ma, čudesa su to bila!
- J - A kako ste se vi jadni do gore probili?
- V- Jedva jedvice! Išli su pred nami neki naši ljudi i pravili
nam put, a gori su pravili neki krug oko nas držeći se za ruke. Ne bi nikako mogli bez
nji.
- J - Dobro. Eto nekako ste se probili gore. A onda?
- V - Klekli smo i počeli moliti.
- J - A Gospa?
- V - Gospa je došla gotovo odman.
- J - I, onda?
- V- Počeli smo svi zajedno molit, pjevat.... ponešto Gospu pitat.
- J - Sjećaš li se nečega što ste je pitaii?
- V - Pa, sjećam. Pitali smo je i to: "Gospe draga,
jesi li ti sretna, da je danas ovliki svijet ovdje"?
- J - A Gospa?
- V - Silno se smiješila. Bilo je to divno! I, bila je sretna. Ma,
malo je to reći "bila je sretna". To se ne da opisati! Gledala je po narodu,
doli po polju, po Križevcu i ...
- J - I, onda?
- V - Dobro se sjećam, da smo je pitali: "Gospe moja, dokle
ćeš ti s nami ostati?"
- J- A ona?
- V- Ona je rekla "Koliko vi oćete, anđeli moji?" -
Zamisli "koliko vi oćete"! Pa, zauvijek! Ali to nismo smili reći, moj pratre,
niko ne zna kako nas je to tješilo. Pa ne bi za nju u zatvor? Ma, bi u smrt. Bi svakud!
- J - S time se onda to popodne i završilo?
- V - Ne, ne! Onda smo se tek oslobodili pitati.
- J - Pa, šta ste je još pitali?
- V - Pitali smo je ponovno. Šta ona želi od onoga naroda koji se
je, gladan i žedan, u onim dračama mučio i znojio.
- J - Vicka, vjerujem ti, ali je li vam Gospa išta odgovarala?
- V - Jest, da šta je! Govorila je da je jedan Bog i jedna
vjera. Neka narod čvrsto vjeruje i nek se ništa ne boji.
- J - Onda, još štogod?
- V - Pitati smo je nešto i za sebe. Pitaii smo, oćemo li mi moć
izdržat jer mnogi nas progone što kažemo da je vidimo.
- J - A Gospa?
- V - Ona je rekla, i to dva-tri puta: "Oćete, anđeli
moji. Ne bojte se! Vi ćete sve izdržat!" - Samo da vjerujemo i da se uzdamo u nju.
- J - Još štogod?
- V- Tada smo prvi put pitali i molili za jednoga bolesnika.
- J - A možeš li se sad sjetiti tko je to bio?
- V- Mogu. Kako ne mogu! To neću nikad zaboravit. Jedan malecki.
Otac ga je držao u naručju. Mali je izgleda na pola mrtav. Obisio glavu na lijevo očevo
rame. Stvarno je jadno izgledao.
- J - Pa, šta onda?
- V - Otac je vapio i molio Gospu da ga ozdravi, molio je i
nas da molimo i pitamo Gospu za maloga.
- J - što da pitate?
- V - Da pitamo, oće li mali ozdravit.
- J - A vi?
- V - Pitali smo. Baš sam je ja pitala.
- J - Gospa možda ništa?
- V - Ma kako ništa! Pogledala je maloga. Nježno, nježno i rekla
je da roditelji mnogo mole i čvrsto vjeruju.
- J - A čuo sam da je onda netko od vas rekao da će rnali
sigurno ozdraviti.
- V- Znam ja to. Ja mislim daje to reka mali Jakiša. Samo, on je u
onoj gužvi zaboravio reć da roditelji moraju mnogo moliti, postiti i čvrsto vjerovati.
- J - Dobro. A šta je s malim bilo?
- V- Ja znam samo ovo: njegovi su roditelji nami zafaljivali, a
vidila sam i maloga kasnije. Igra se oko nas, a prije nije uopće moga stat na nogama. Ja
dalje ništa ne znam.
- J - Dobro, Vicka. Ali mi još ne rekosmo tko je taj
"malecki"?
- V- Ja stvarno ne pamtim vake stvari, ali ovo sam upamtila, jer to
je bio posebni slučaj. Mali se zove Danijel Šetka iz Podgorja.
- J - Je li onda taj dan s time i završio?
- V - Ne znam šta se ovaj put tebi toliko žuri, a obično voliš
da ti se dugo pripovijeda.
- J - Pa, daj pripovijedaj!
- V - Tada je bio jedan zanimljiv slučaj i s jednom doktoricom.
- J - Šta li je sad to?
- V - E, tu na Podbrdu tada je bila i jedna doktorica.
- J - Pa?
- V - Ona je tjela da se dotakne Gospe.
- J - Pa,onda?
- V- Mi smo pitalii Gospu, i Gospa je rekla: "Uvijekje bilo
nevjerni Juda, ali može. Neka pristupi."
- J - I, onda?
- V - Doktorica je pristupila i dotakla Gospu.
- J - Kako je znala gdje će je taknut kad ne vidi Gospu?
- V - Ja sam joj to kazivala.
- J - I, stvamo je dotakla Gospu?
- V - Stvarno, dakako!
- J - A u što ju je dotakia?
- V - U desno rame. Tako je bilo najzgodnije.
- J - A što onda doktorica?
- V - Što će! Odmakla se, a ko zna šta je u sebi mislila.
- J - Je li išta rekla?
- V - Nije ništa tu prid narodom. A poslije se svratila u našu
kuću i prid svima rekla da je kod dodira osjetila kroz ruku neke neobične trnce
(žmarce, kako je ona rekla), a nije ništa drugo govorila.
- J - Je li ikada kasnije dolazila na ukazanja?
- V - Ja je nisam nikad vidila. A znaš kako je to kod nji. Pametan
si, pa ...
- SEDMI DAN
- (Utorak, 30. lipnja 1981.)
- J - Uglavnom, Vicka, već znamo da u utorak, 30. lipnja
niste bili na Podbrdu na susretu s Gospom.
- V - Nismo, nismo.
- i - A kako i zašto je to tako bilo?
- V - Odveli su nas na neku šetnju. Kasno smo se vratili. I tako
...
- J - A tko vas je odveo?
- V - Došle su po nas neke dvije djevojke oko dva popodne. I
ponudile nas da malo prošetamo autom. Ne misleći ništa, mi smo se spremili i pošli.
- J - Tko je sve išao?
- V - Pa, nji dvije i nas petero vidjelaca. Svi osim Ivana.
- J - Zašto on nije pošao?
- V - Ma, nismo ga puno ni zvali, a nije ni on htio.
- J - Jesu li vam te dvije rekle kamo ćete sve ići?
- V - Ne, ne! One su samo rekle da idemo malo prošetat i
gotovo.
- J - A kamo su vas vodile?
- V - Najprija na Čitluk,
- J - I, onda?
- V - Onda na Žitomislić pa na Počitelj. Malo razgledaii
Počitelj, pa u Čapljinu.
- J - A onda?
- V - Tu su nas častile nekim sokovima i kolačima, pa daije ...
- J - Kamo daije?
- V - Onda na Kravicu, pa Ljubuški i kući ...
- J - A kad ste došli kući?
- V - Ne znam točno. Nekako iza devet navečer.
- J - A zašto to?
- V - Zašto! Ma, duga je to priča.
- J - Pa, daj! Znaš da sam ja uvijek željan ovakvih priča.
- V - Ma, sad to zna svak, ali evo: Mi smo već na putu
uvidili da smo se prevarili što smo pošli na tu šetnju jer nam se na kraju učinilo da
su nas one tako povele samo da ne mognemo na Podbrdo Gospi.
- J - A tko zna! Možda ....
- V - Nisam ni ja sigurna. Ali mi smo onda na putu kroz Cerno
zatražili da stanemo da se mi pomolimo Gospi.
- J - U koje doba dana je to bilo?
- V - Nekako oko šest popodne. Kad se mi obično susrećemo s
Gospom.
- J - Jeste li njima rekle zašto bi želile stati?
- V - Ne znam točno, ali one su se sigurno sjetile.
- J - I, onda?
- V - One su se pomalo nećkale. Pravile su se ko da ne čuju. A kad
smo mi rekii da ćemo iskočiti ako ne stanu, one su stale. Onda smo mi izašli i zašli
malo s puta. Počeli smo moliti, i Gospa nam je došla.
- J - Sigurno?
- V - Pa, da šta nego sigumo!
- J - I, što onda?
- V - Mi smo s njom molili i pjevaii, kao i obično.
- J - A šta su te dvije tada radile?
- V- Ko zna! Bog zna šta su one u sebi mislile. To je njihova
stvar. A nami su rekle ko da su i one nešto vidile, ko neku svjetlost, neki svijetli
oblačak, što li ...
- J - Je li vas Gospa prekoravala što ste to tako uradiii?
- V - Nije. Nije bila baš vesela, ali je ipak s nami pjevala.
- J - Netko mi je jednom rekao da vas je pitala za Ivana,
gdje je on.
- V - Jest, jest. Pitala nas je: "Gdje vam je onaj
dečko?"
- J - A vi?
- V - Što ćemo? - Ta, zna Gospa gdje je.
- J - Prema tomu, Ivan taj dan nije vidio Gospe?
- V - Ma, kako nije! Kako nas nije bilo, on se jadnik nije
usudio sam otić na Podbrdo, nego je oko šest popodne izaša malo gori nad kuću. Počeo
molit, i Gospa mu došla. Malo š njim razgovarala, pozdravila ga i otišla...
- J - Hajde, dobro. A gdje je to zapravo bilo, gdje se vama Gospa
ukazala?
- V - To ti je bilo malo prija Kusine gostione, sto dvjesta
metara.
- J - Na lijevo ili na desno od ceste idući iz Ljubuškoga?
- V - Na desno. Gdje se ono jedan mali makadamić odvaja od ceste.
To se (tako sam čula) zove Bandurica.
- J - Dobro. Kad vam se tako, kako kažeš, Gospa ukazala, je
li se odjednom našla pred vama ili ... ?
- V - Ne, ne - odjednom! Mi smo otale vidjeli Podbrdo i narod na
njemu. A kad smo mi počeli molit, nad narodom se ukazao ko neki svijetli oblak, ali odman
se vidilo da je to Gospa. Mi smo je brzo jasno vidili. Plovi po zraku... Haljine se na
njoj njišu. Plovi, plovi pravo k nami. To je nešto divno bilo. To se ne da opisat.
- J - A kad je odlazila, je li nestala odjednom ili ... ?
- V - Isto ko kad je i dolazila. Kad smo mi š njom izmolili sedam
Očenaša, nešto zapjevali i porazgovaraii, ona nas je pozdravila i - otišla.
- J - U kom pravcu je otišla?
- V - Pa, odklen je i došla. Opet je polako plovila prema Podbrdu.
Spustila se nad oni narod što gori čeka i nestala .... Bilo nam je strašno žao naroda,
ali šta možeš.
- J - A jesu li te vaše voditeljice kasnije o tome išta govorile?
- V - Već sam ti rekla to, a znam da im je bilo nezgodno, jer obe
su se odman izgubile. Jedna u Sarajevo, a druga u Njemačku. Nije ji zadugo bilo ovamo.
- J - Dobro. Gospa otišla, a vi?
- V - Što ćemo! Posidali u kola i ...
- J - I onda kući, da kud ćete?
- V - Ne, ne! Kakvoj kući?
- J - Nego kamo?
- V - Svratili smo se svi u župski stan.
- J - Šta ste sad tamo tražili?
- V - Ma, strašno nam je bilo! Mnoštvo naroda bilo se skupilo na
Podbrdu. Čekali nas i Gospu, a tamo ni nas ni Gospe. Jadni narod! Čeka, čeka ... ali
ništa. Pričalo se svašta: da smo nekamo pobjegli; da su nas odveli u zatvor. Ma,
svašta, svašta i gotovo. Znaš kakav je narod!
- J - E, dobro to, a šta ste vi radili u župskom stanu?
- V- Pa zaklonili smo se od naroda. Narod se taman vraćao s Podbrda
kad smo mi došli do crkve. Što ćeš i kud ćeš sad! Bježi u župski stan.
- J - I onda?
- V - Tako je fra Jozo sazna da mi uopće nismo bili na Podbrdu,
nego na toj jednoj šetnji. Pa, udri ispituj. Svakoga napose, pa onda sve zajedno. Nikad
kraja ni konca!
- J - Dobro. A reci nešto šta vam je govorio!
- V - A, govorio nam je kako smo mogli to učinit; što sad reći
narodu; je li nam se tamo Gospa ukazivala; što nam je govorila. I, tako. Ko bi se sad
svega toga sjetio!
- J - Je li vam fra Jozo išta predlagao i savjetovao?
- V- Svi smo se nekako mučili. Jedan je govorio ovo, drugi ono, ali
niko nije bio pametan.
- J - I, na kraju?
- V - Na kraju smo se oko devet sati provukli kući. I tako je to
svršilo.
- J - Šta na to vaši kod kuće?
- V - Muka je bila i njima. Svašta su pomišljaii. Mislili su da
smo negdi na putu stradali ili da su nas zatvorili. Svašta i gotovo.
- J - Dobro, Vicka. Ti si to meni barem dva puta dosta
opgširno pripovijedala. A pripovijedale su mi i druge, pa nemam razloga da vam ne
vjerujem. Nego, mene sad nešto drugo muči.
- V - A što li je to?
- J - Nezgodno mi je, a moram. Ja sam, naime, u zadnje
vrijeme preslušavajući neke kasete, preslušao i taj vaš razgovor s fra Jozom. I
naišao sam na jednu vašu tvrdnju koja se ne slaže s ovim što si mi sad ovdje
ispripovijedala.
- V - A o čemu se radi?
- J - E, evo o čemu: ti si sad meni ovdje rekla, a tako si
mi uvijek govorila, da su vas one djevojke prevarile, kad su vas to vodile na šetnju.
- V - Pa, i jesu! To smo mi brzo uvidile, ali šta smo mogle. Bilo,
pa bilo.
- J - Dobro to, ali jedna je od vas na tom razgovoru s fra
Jozom rekla da ste vi otišle na tu šetnju ko da vidite hoće li vam se Gospa i na drugom
mjestu ukazati. Čini mi se da si i ti to nekako potvrdila. A kako to? Kako ste vi smjeli
kušati Gospu, hoće li ona za vama, kud god vi pođete ili ste vi moraii ići za Gospom?
- V - Fra Janko, ja se toga uopće ne sjećam, ali ako tako stoji na
vrpci, onda smo mi nešto tako izbulaznile. Ali nas niko ne razumi! To je bio dan iza
onoga ružnoga odlaska psihijatrima i ostale stvari. Mi jesmo želile nekamo izaći, malo
protrkati, ali nismo ni pomišljale da se nećemo na vrijeme vratiti. A, eto, znaš kako
je to sve ispalo.
- J - Dobro. A zašto ste vi morale reći da ste vi želili
Gospu kušati?
- V - Ma, ja sad uopće ne znam šta sam tada rekla. Ali treba i nas
razumiti. Bili smo djeca, a ne anđeli. Znaš, da niko ne govori uvijek ono što misli.
Svak misli da se ponekad može snaći... I svak misli da ne mora uvijek baš sve reći. To
je nas zavaralo. Razumi nas! Nije nami bilo zgodno prid onim dvima ...
- J - Pred kojim dvima?
- V - Pa, pred onim djevojkama. Nije lako bilo reć njima u
lice da su nas one privarile. I, tako smo mi...
- J - Neistinu rekle?
- V - Dobro. Neka bude. Ali nije to tako strašno. Nismo ništa zlo
mislile.
- J - Je li vas Gospa kasnije za to prekoravala?
- V - Ne, ne! Gospa je bolja od ljudi. Ona nas razumi.
- J - Dobro. Neka bude. Ali tu je još netko nešto netočno
"provalio".
- V - Ko da je samo jedno!
- J - Netko je od vas rekao da varn je navodno Gospa u Cernu
rekla da vam se neće ukazivati nego još tri dana.
- V - To stvarno ne znam. Ne sjećam se. A i to je neko reka samo da
nas puste na miru. Fra Jozo nas je tada strašno izmučio. Odovud odnud. Pitaj ovo, pitaj
ono. Pa, opet iznova. Pamet ti stane!
- J - A šta vas je sve pitao?
- V - Svašta. Svašta i gotovo! 0 tomu sam ti već pripovijedala.
Stotinu nekakvi kombinacija - Bi li nam se Gospa ukazala u crkvi? Bi li ovo bi li ono? Ma,
i sad me ufati neka muka kad se onoga sjetim. Mi na sto muka: što smo se dale prevariti;
što smo ostavile narod, ono što se kaže, na cjedilu; kako se sad vratit kući da nas ne
vide. I stotinu drugi stvari. A on nas se doveza ... Pa, možda je neko reka: Ma, pusti
nas kraju, neće nam se Gospa ni ukazivat nego još tri dana. Možda je to neko
"izvalio"! Ko da je nami lako bilo! Strašno nam je bilo! Pa, kažem: možda je
neko reka...
- J - lpak je to nezgodno ispalo!
- V - Pa, jest. A nami je bilo najteže. I nećemo valjda u
paka zbog toga!
- J - Dobro. I, tako ste onda stigli svojim kućama?
- V - Pa, da kud ćemo! Ali tek nekako iza devet sati.
- J - I, onda ste se valjda smirili?
- V - I tamo je bilo muke. Naši su se bili strašno zabrinuli za
nas. To sam ti već rekla. I, dok smo mi sve ispripovijedali kako je bilo, otišlo se
duboko u noć.
- J - Kako vidim, nije vam se ta šetnja baš tako isplatila?
|