|
| |
- PAŽNJA Ukoliko
uključite zvučnike na vašem PC čuti ćete muziku prekrasne pjesme "Bliže o Bože
moj", koja je bila uvod u razgovor između pokojnog fra Janka Bubala i vidjelice
Vicke Ivanović
- Fra Janko Bubalo:
- TISUĆU SUSRETA S GOSPOM U MEĐUGORJU
- (O svojim iskustvima govori vidjelica Vicka) II Izdanje- Isječci
- UVOD U RAZGOVOR
-
- Janko - Vicka, kad se već tako
uobičajilo, imaš li išta protiv da te i ja tako nazivarn?
- Vicka - A, šta ću imat protiv! Ta, ja
sam više i zaboravila da rni je pravo ime Vida.
- J - Onda, dobro. - I, evo mi se, nakon toliko zgoda i
nezgoda, sastadosmo da konačno pravo porazgovaramo. Ti znaš da sam ja to odavna želio,
ali to pravo ne uspjesmo sve do sada. Istina, mi smo to više puta pokušavaii, ali ja sam
kasnije uviđao da nam je uvijek ponešto nejasna i nedorečena ostajalo. Tu mislim
posebno na ono što se događalo od onoga prvog dana vašega viđenja one svijetle
djevojačke Pojave, gore na brdu iznad vaših kuća, pa do današnjih dana.
- Kroz to vrijeme dosta se toga odigralo i u nama i oko nas, pa se
možda dosta toga i zaboravilo. Zato se ponešto od toga nejednako (a možda i krivo)
tvrdi i objašnjava tako da u koječemu nije lako (ako je to uopće moguće!) doći do
pune i prave istine, posebno o prvim danima tih događaja.
- Pa, da počnerno, u ime Božje!
- V - Pa, dakako! Ja jedva čekam!
- J - Pa, počnimo! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
- V - Amen.
-
- - A sad pomoću magnetofonskog snimka zazovimo Boga jednom zgodnom
pjesmom, da nam se Bog približi i da nam pomaže. - Poslušajmo ... (Bliže, o Bože
moj, k veličju tvom. Budi ko stijeg i rijek življenju mom. Vodi kud hoćeš nas, vodi
kud hoćeš nas. Bliže, o Bože moj, k veličju tvom...
-
-
- V- Baš je to divno! Pa, daj počnimo.
- J - Dobro. Vicka! Nije to baš tako jednostavno, ali čini mi se
da sam ovoga časa baš ja nekako pozvan da, uz pomoć svih vas prvih i stalnih vidjelaca,
nešto o svemu tome zabilježim i kažem.
- Pa, ako se slažeš...
- V - Ma, sigurno, jer ti si odmah od početka stalno nešto
zapitkivao i bilježio. A i Gospa ti je nešto o tomu rekla.
- J - Dobro. Pustimo sad to! Nego nije slučajno da sam ja
ovaj razgovor baš s tobom uplanirao. Ta, ti si jedina i bila stalno na mjestu ukazanja,
pa kao takva možeš najviše i pomoći da se bar nešto o svemu tomu zabilježi i
razjasni.
- Pa, da počnemo!
- V - Može, može.
- J - Drago mi je, da je tako. Jer, pomalo sam se pobojavao. Mnogi i
mnogi su te mučili s ovakvim stvarima, pa...
- V - To je točno. I, da ti pravo kažem: to mi je dodijalo. Ali
tebi sam ovo davno obećala, pa ne boj se. Samo pitaj!
- J - Dobro. Samo, molim te: budi mi što iskrenija i što
otvorenija. I, reci mi sve - ama baš sve - što znadneš o ovomu o čemu te budem pitao.
- V - Dobro, dobro. Ja ću ti reći sve što znadnem i što smidnem,
jer ...
- J - A šta "jer"?
- V - Ma, ništa. Ti znaš da ima stvari o kojim ja ne smim
govoriti. Ali, ajde - ti samo pitaj!
- J - Dobro, Vicka. Ja znam za to. Ja to neću od tebe ni
tražiti. Ta, barem ja kao svećenik znam šta znači čuvati tajne! I, budi uvjerena da
sve ovo nije moja radoznalost, nego iskrena želja da svoju (a možda i još čiju!) vjeru
u Boga i u Gospu što bolje učvrstim i ojačam.
- V - Dobro. Ja volim da je tako.
- J - Imaš pravo. Nego, ne znam kako bi bolje bilo: da
pustim tebe da pripovijedaš ili da te ja što više zapitkujern?
- V - A, bolje je da ti pitaš! Ne znam ja sama pričat. Znam, nego
ko zna kud bi ja otišla. Možda bi pričala svašta, a zaboravila na ono glavno.
- J - Onda, tako ćemo. Samo gledaj da govoriš što jasnije
i što književnije. Jer, ovo će vjerojatno još netko slušati, a (tko zna!) možda i
čitati, pa ...
- V - E, slabo ti ja znam književno govorit. Ja uopće na to
ne pazim. Pogotovo, otkad ne idern u školu. Ja govorim kao i moja majka, pa ako može,
može.
- J - Dobro. Kako bude. Nego, da počnemo! - Magnetofon je
već uključen, pa valjda će ići. Kao prvo reci mi: da li ono mjesto prvih
ukazanja ima svoje posebno ime?
- V - Ma, ne znam ti to ni ja. Neko ga zove "Brdo",
neko "Podbrdo", a neko rekne i "Gradina". A, nije to ni važno!
- J - lpak je važno. - Evo, da sad mene netko upita kako se
zove ono mjesto prvih Gospinih ukazanja, bilo bi nezgodno kad mu to ne bih znao reći. I,
ja ću ga od sada stalno "Podbrdom" nazivati. Ja sam to i druge ispitivao.
Većina mi je rekla da je najbolje da se tako naziva.
- V - Može, može. Ja nemam ništa protiv, jer i ja ga
obično tako nazivam. A tako je već ušlo i u knjige, pa ...
- J - To je u redu. - E, sad mi, prije nego uđemo u pravi
razgovor, reci imena i prezimena, s očevim imenom, svih onih koji su barem jednorn
vidjeli onu svijetlu djevojačku Pojavu koju ste vi odmah nazvali Gospom.
- V - Pa, to sam ti - čini mi se - barem dva-tri puta nabrojala.
- J - To je točno, ali ipak!
- V - Dobro. Može. Pa, ovako: Gospu su barem po jednom
vidjeli:
-
- Ivanka Ivanković Ivanova,
- Mirjana Dragičević Jozina,
- Ja - Vida (Vicka) Ivanković Perina,
- Ivan Dragičević Stankov,
- Marija Pavlović Filipova,
- Ivan Ivanković pok. Joze,
- Marijina sestra Milka i
- mali Jakov Čolo Antin.
- J - E, to je u redu! Nego, da odmah prijeđemo na prva
ukazanja?
- V - Može, može. Zašto ne?
- PRVI TJEDAN UKAZANJA
- PRVI DAN
- (Srijeda, 24. Lipnja 1981.)
- J - I kad je to tako, daj ispripovijedaj
mi kada i kako je došlo do prvog ukazanja? Najprije reci kada
je to bilo?
- V - Fra Janko, ta, to barem svak zna, ali evo kad oćeš: prvo
ukazanje je bilo na Ivanjdan, 24.06.1981. godine.
- J - Znaš li barem otprilike, u koliko sati?
- V - Nekako iza pet popodne.
- J - Sad mi reci nešto opširnije kako se to dogodito i
kako si se ti tu našla?
- V - Ma, to je duga priča. Oću li pričat sve ili samo ono
glavno?
- J - 0 svemu. I to: što više, to bolje, da bi nam jednom taj, da
tako kažem, sudbonosni čas bio što jasniji.
- V - Dobro. Ja ću govorit, ali ti mi moraš pomagat svojlm
pitanjima, jer ko zna kud ću ja otići...
- J - Dobro, Vicka. Ja ću ti sigurno i dosaditi svojim pitanjima,
ali daj ti počni.
- V - Pa, evo, ovako: Kako i znaš, taj dan bila je svetkovina. Ali
ja nisam išla na misu jer sam morala ići u mostar na produžnu nastavu.
- J - Kakvu produžnu nastavu?
- V - E, bila sam pala iz matematike, pa su nas zvali na tu
produžnu.
- J - Dobro. A onda?
- V - Došla sam kući nekako oko podne. Bila je strašna vrućina i
stiska u autobusu, pa znaš kako je.
- J - I, onda?
- V - Kad sam se malo odmorila, nešto sam jela i zaspala. A malo
prije toga naišle su k meni Mirjana i Ivanka. Mi smo se već izjutra bile dogovorile da
ćemo prid mrak malo izać na šetnju. Mi smo ti uvijek bile zajedno.
- J- Dobro. Pa onda?
- V - Ja sam slatko zaspala. Dosta sam spavala, a onda me je
probudila sestra Zdenka. I, varala me je, da odmah ustanem, da ću zakasnit u školu. I,
tako.
- J - Biva si se teško razlijenila?
- V - Ma, nisam se baš tako razlijenila, nego eto šta ću.
- J - A, onda?
- V- Ustala sam, obukla se i pošla tražiti Ivanku i Mirjanu.
- J - Gdje si ih tražila?
- V - Najprije sam pošla u Jakišine matere. Ona je Mirjanina
tetka, pa mislim, sigurno su tu.
- J - I, tu si ih našla?
- V - Ne, ne! One su bile tu, ali su onda otišle ko na šetnju, a
njoj su rekle da one odoše onim makadamom k Čilića kućam, a kad ja dođem, da iđem za
njima.
- J - Tako je to onda i bilo?
- V - Jest. Ja sam malo pošla tim makadamom i ugledala sam nji dvi
i malu Milku Filipovu. Sve tri su se u nešto zabuljile i nekakve ko poplašene. Mašu mi
rukom da dođem. Ja požurim, ali nešto mi čudno... U što su se one tako zabuljile!?
- J - A u što?
- V - Kad sam došla do nji, one mi sve uglas kažu: "Vicka,
eno Gospe!" Ma, šta je njima? Kakve Gospe! Ja sam stvarno pomislila da one vide
zmiju, pa da me varaju. Zgrabila sam papuče s nogu i pobjegla bosa - ko luda.
- J - Kamo si pobjegla?
- V - Pa, dolje kućama. Da kud ću!
- J - I, tako ti toga dana nisi ništa vidjela?
- V - E, čekaj. Nisam ja još svršila.
- J - Pa, dobro. Hajde pričaj!
- V - Ja sam se dolje nad kućama zaustavila i udarila u plač. Samo
bi plakala. Kako se oni igraju s Gospom! I, tako. Nisam znala ni kud bi ni šta bi.
- J - Tako si valjda onda otišla kući?
- V - Ne, ne. Dok sam ja tu bila, naišla su ona dva Ivana.
- J - Koja dva Ivana?
- V - Ivan Stankov i Ivan pok. Joze. Nosili su nešto jabuka u
jednoj najlonskoj vrećici.
- J - I, valjda te ponudili jabukama?
- V - Jesu, ali meni nije bilo do jabuka. Nego, samo mi se vrtilo u
glavi ono "eno Gospe".
- J - A što se najposlije "izvrtilo"?
- V- Ja sam kroz plač zamolila Ivana Stankova, da odemo gori k onim
trima što kažu da vide Gospu. Ivan me je posluša, i pošli smo gori. Ja sam mu
govorila: "Ne moramo je mi vidit, ali da odemo ... "
- J - Ivan te je valjda poslušao?
- J - A kad ste došii gore?
- V - Oni su nam pokazivali gdje je Gospa. I, onda smo je i mi
ugledali. Ivan je odmah pobjegao preko ograda. Bacio je i jabuke i sve.
- J - A ti?
- V - Ja sam ostala i gledala.
- J - A šta si zapravo vidjela?
- V - Pa, vidjela sam ko neku divnu djevojku s djetetom u naručju.
Stalno ga je nešto ko otkrivala i pokrivala. I, mavala nam je rukama da dođemo k njoj.
- J - A vi? Je li itko išao?
- V - Niko! Ko je smio od stra i pomislit?
- J - A zašto vam je pokazivala to dijete?
- V - Ko zna! Možda da ga bolje vidimo.
- J - I koliko si ti tako tu ostala?
- V - Ne znam pravo. Možda pet-šest minuta. I onda sam opet
pobjegla.
- J - Kamo?
- V - Kući da kud ću! Bila sam strašno radosna, ali i uplašena.
Bilo me je stra, a bilo mi i drago.
- J - A šta, kad si došla kući?
- V - Zavalila sam se u otoman i staino sam plakala. Samo mi se
plakalo, plakalo.
- J - A kako se tu tada kod Gospe našla mala Milka Filipova?
- V - Ma, nije to važno. Sad bi morala početi priču opet iz
početka.
- J - Ne priču, nego reci, ako znaš, samo to, jer i to je
zanimljivo.
- V- Dobro. Evo, vako: kad su Ivanka i Mirjana bile otišle na
šetnju, Ivanka je odjednom ugledala Gospu i rekla je to Mirjani. A Mirjana joj je rekla:
"Ajde, kakva Gospa - oklen će se nami ukazati Gospa!"
- J - Mirjana je, biva, tada nije ni vidjela?
- V - Ne, ne. One su onda pošle kući tražit mene, ali na ulazu u
selo, srela ji je mala Milka i zamolila da pođu s njom, da puste iz ograde ovce.
- J - A čije su bile ovce?
- V - Milkine, jer ni Ivanka ni Mirjana nisu tada uopće imale
ovaca.
- J - I, šta onda?
- V - Milka je pustila ovce, i onda su se zajedno vraćale u
selo.
- J - Dobro. Vratile se u selo i...
- V - Ma, čekaj! Nije to baš tako.
- J - Šta li je sad?
- V - Evo, šta je: dok su se one vraćale u selo, lvanka je
opet ugledala Gospu na istomu mjestu. Rekla je to njima. One pogledaju: vide je i one. -
Gospa, i gotovo! Iza toga sam onda stigla i ja, a već sam ti rekla šta je i kako je onda
bilo.
- J - To je dobro. Nego, reci mi: kako se tu našao Ivan
pok.Joze?
- V - E, on je bio s onim Ivanom Stankovim.. I kad smo mi pošli
gori, i on je pošao za nama.
- J - A je li on išta vidio?
- V - Vidio je i on, ali nije jasno ko mi.
- J - Je li itko tada išta čuo da vam je Gospa govorila?
- V - Nije niko niša, samo smo vidili da nam je mavala rukama da
dođemo. I pokazivala nam je ono dijete.
- J - Dobro. A je li Gospa tada svakomu izgledala isto?
- V - To ne znam. Bila je dosta daleko, pa...
- J - Ti si se, kako si rekla, vratila kući prije Ivanke i
Mirjane.
- V - Malo prije. Gospa je otišla, onda i one kući.
- j - A što kod kuće? Jeste li išta od toga drugima
propovijedali?
- V - Pa, da šta smo nego pripovijedali!
- J - A oni?
- V - Bilo je svašta! Neko je možda i povjerovao, neko se čudio,
neko je to tumačio vako, neko onako: da je to bio "leteći tanjur". I tako. Ma,
svašta se govorilo.
- J - I, tako se onda otišlo na spavanje?
- V - Pa, da kud ćeš! Trebalo je ujutro zorom brati duvan,
čuvati stoku. I svašta. Znaš kako je!
- J - Dobro. A još i ovo: Kako je Ivanki palo na pamet, da tu
svijetlu djevojačku Pojavu odmah nazove Gospom? Kako nije na štogod drugo pomislila?
- V - Ja to ne znam. A na koga će pomislit? Divna mlada
majka s djetetom. Kruna oko glave. Gospa ko Gospa!
- J - Dobro. Onda ćemo i mi od sada tu svijetlu Pojavu slobodnije
nazivati Gospom.
- DRUGI DAN
- (Četvrtak, 25. lipnja 1981.)
- J - Osvanuo je, Vicka, četvrtak. Dakle, drugi dan ukazanja
25. lipnja. Da li se bilo već zaboravilo na ono što se sinoć događalo?
- V - Ni malo! 0 tomu se i sanjalo i pričalo.
- J - Jeste li se išta dogovarali? Da se to pusti kraju iii
... ?
- V - Ma, čudno je to. Nije se to nikako moglo pustit kraju.Mi
tri...
- J - Koje vi tri?
- V - Ivanka, ja i Mirjana dogovorile smo se da ćemo opet otprilike
u isto vrijeme poći tamo oklen smo je prvi dan vidile. Pa, ako to bude baš Gospa, možda
će ona opet doći.
- J - I, pošle ste?
- V- Jesmo. Nekako u ono vrijeme. Išle smo dolje makadamom, a
gledale smo gori na mjesto prvoga ukazanja.
- J - Pa ništa?
- V - A, kako ništa! Odjednom je bljesnulo svjetlo, i ukazala se
Gospa.
- J - S djetetom?
- V - Ne, ne! Ovaj put nije bilo djeteta.
- J - A gdje se zapravo Gospa ukazala?
- V - Gdje i prvi dan.
- J - Sjećaš li se tko ju je tada prvi ugledao?
- V - Opet Ivanka.
- J - Sigurno?
- V - Ma, sigurno! Onda smo je ugledale i ja i Mirjana.
- J - I, valjda ste ovaj put pošle gore prema njoj?
- V - E, čekaj! Kad smo mi polazili gori, ja sam rekla
Mariji i malom Jakovu da ću ji zovnut ako išta ugledamo.
- J - Tako je to valjda i bilo?
- V- Pa, jest. Kad smo je mi tri ugledale, ja sam rekla Ivanki i
Mirjani neka pričekaju dok ja nji zovnem. Ja sam ih zovnula, i oni su odmah poletili za
mnom.
- J - I, onda?
- V - Kad smo se svi sastali, Gospa nas je zvala mašući
rukom. I, mi smo poletili. Marija i Jakov nisu je odmah ugledaii, ali poletili su s nami.
- J - Kojim putem?
- V - Ma, kakvim putom! Tamo ga i nema. Mi smo poletili pravo
gori. Pravo kroz one drače.
- J - I, moglo se?
- V - E, mi smo izletili ko da nas je nešto nosilo. Nema ni
kamena ni drače. Ništa! Ko da je sve bilo od neke gume, spužve, čega li. Ma, to je
bilo nešto neopisivo! Niko nije moga s nami!
- J - A vidite li Gospu za vrijeme te trke?
- V - Kako ne vidimo! Kako bi znali, kud ćemo trčati? Samo
Marija i Jakov nisu je vidili dok nisu izašli gori.
- J - Onda su je, biva, i oni ugledali?
- V - Jesu. Najprije nejasno, a onda sve jasnije.
- J - Dobro. A sjedćaš li se tko je prvi gore izietio?
- V - Prve smo izletile ja i Ivanka. A uglavnom svi zajedno.
- J - Vicka, ti kažeš, da ste tako lako gore izletili, a
jednom si mi rekla da su Mirjana i Ivanka tada pale u neku nesvijest.
- V - Jesu malo, ali to je za čas prošlo.
- J - A šta ste radili kad ste došli gore?
- V - Ne znam ti pravo ni kazati. Smeli smo se. Bilo nas je i
strah. Nije lako stajati prid Gospom! Ali smo ipak pali na kolina i počeli nešto moliti.
- J - A sjećaš li se možda šta ste molili?
- V - Pa, i ne sjećam! A sigurno smo molili Očenaš, Zdravomariju
i Slava Ocu. Nismo ni znali ništa drugo!
- J - Jednom si mi pripovijedala da je tada mali Jakiša bio upao u
neku draču.
- V - A jest, jest! U tomu uzbuđenju upao je u jednu draču.
Pomislila sam: e, moj Jakove, ti se nećeš odatlen više živ izvući.
- J - A je li se (vidimo da jest!) mali ipak izvukao?
- V - Pa, da šta je! I to dosta brzo. Kad se je izvuka, samo je
ponavlja: "E, sad mi nije ža umrit kad sam vidija Gospu!" A zamisli: na njemu
nikakva znaka da je bio u drači.
- J - Kako to?
- V - Šta ja znam. Ja tada nisan znala ništa o tomu mislit, a sad
vidim da ga je čuvala Gospa. Da ko je!?
- J - A kako je Gospa tada izgledala?
- V - Misliš, kako je bila obučena i...
- J - Ne, ne to! Nego, mislim na njezino raspoloženje i držanje
prema vama.
- V - Bila je divna, nasmijana i radosna ... Ma, to se ne da
opisati!
- J - Je li vam tada (mislim toga drugoga dana) išta govorila?
- V - Jest, molila s nama. I, tako.
- J - A jeste li je vi išta pitali?
- V - Ja nisam ništa. A jest Ivanka. Ona je pitala za svoju mamu.
Ona je malo prije toga nenadano umrla u bolnici, pa ...
- J - E, to je vrio zanimljivo! A šta ju je pitala?
- V - Pitala je, kako joj je mama.
- J - Je li joj Gospa išta odgovorila?
- V - Jest, jest. Rekla joj je da joj je mama dobro; da je s njom i
da se ništa ne brine za nju.
- J - A s kim "s njom"?
- V - Ma, s Gospom, da s kim!
- J - Jeste li vi čuli kad je Ivanka to pitala?
- V - Kako ne! Svi smo to čuli.
- J - A jeste li čuli, šta joj je Gospa rekla?
- V - Čuli smo i to svi osim Marije i Jakiše.
- J - A zašto je to tako s Marijorn bilo?
- V - E, ko to zna! Tako je bilo, i gotovo.
- J - Je li to Mariji bilo žao?
- V - Sigurno da jest, ali šta možeš?
- J - Vicka, dobro. Nego, iz ovoga razgovora ne vidirn šta je toga
dana bilo s Ivanom Stankovim?
- V - Ivan je bio s nami i vidio sve što i mi.
- J - A kako se on tu našao?
- V - A, ko i mi! On je stidljiv dečko, ali gledao šta ćemo mi
radit, pa to je i on radio. I, kad smo mi poletili na Podbrdo, i on je s nami poletio.
- J - Dobro, Vicka. A to je sve u svemu divno bilo!
- V - Ma, šta divno! To se ne da opisat. Ko da nismo na zemlji.
Džaba sve: i vrućina i drače i ona gužva s ljudima. Kad je ona s nami, sve se
zaboravi.
- J - Dobro. A je li je tada itko išta pitao?
- V- Pa, rekla sam da je Ivanka pitala za majku. A Mirjana je pitala
da nam ostavi neki znak da ne govore svašta o nami.
- J - A Gospa?
- V - U Mirjane se okrenuo sat.
- J - Dobro. Ja o tomu ne bih ništa, jer nije sve jasno što
se s tim dogodilo. Nego, nešto drugo ...
- V - Pa jesmo. Pitali smo i oće li opet doći.
- J - A ona?
- V - Ona je klimala glavom da oće.
- J - Vicka, ti si rekla (a negdje je tako i zapisano) da si
je tada vidila u nekoj drači.
- V - Jesam ja tako rekla. Ti znaš da sam ja letičasta. A ja sam
Gospu vidila kroz jednu draču i učinilo mi se da je u drači. A ona je bila između tri
drače na jednoj maloj ledinici. Ali šta se sad neko za to "kači"! Glavno je,
jesam li je vidila ili nisam.
- J - Dobro, nego čuo sam da ste je tada i škropili.
- V - Ne, ne! To je bilo treći dan.
- J - Dobro. A dokle ste tada bili s Gospom?
- V - Dok nam je rekla: "Zbogomte, anđeli moji" i
otišla.
- J - U redu. A sad mi konačno reci tko je sve toga dana
vidio Gospu?
- J - Kojih šestero?
- V - Ma, nas šestero! Ja, Mirjana, Ivanka; pa onda Ivan, Marija i
Jakiša.
- J - A koji Ivan?
- V - Ivan Stankov. A o tomu smo već nešto govorili.
- J - Točno, Vicka. Nego je li još itko tada bio s vama?
- V - Bilo nas je tu barem petnaestero. Jest i više! Bio je
Mario, Ivan, Marinko... A ko će se sad svakoga sjetit?
- J - Je li bio itko od starijih ljudi?
- V - Bili su Ivan Ivanković, Mate Šego i još neki.
- J - A šta su oni kasnije o tomu pripovijedali?
- V - Govorili su da se tu stvarno nešto događa. Osobito kad su
vidili kako smo mi gori izletili. - Neki su vidili i bljesak svjetla, kad je Gospa
dolazila. I, tako ...
- J - A jesu li tada tu bili mala Milka i Ivan pok. Joze?
- V - Nisu.
- J - A zašto to?
- V - Šta ja znam. Milki nije dala mater. lšla je Marija, a Milka
je trebala nešto materi. A ovi Ivan? On je malo stariji, pa šta će s nami drčinom.
- J - Dobro. A kada ste se vi vratili kući?
- V - Kako ko.
- J - Vaš Marinko mi je pripovijedao da je Ivanka na
povratku gorko plakala.
- V - Pa, jest. Gotovo svi smo plakaii, a ona posebno. Kako ne bi!
- J - A zašto ona posebno?
- V - Ma, jesam li ti rekla da joj je Gospa govorila o materi. A
znaš kako je. Mater je mater!
- J - Dobro. A kažete da joj je Gospa rekla da joj je mater
s njom i da joj je dobro, pa ...
- V - Džaba! Ko ne bi volio svoju mater?
- TREĆI DAN
- (Petak, 26. lipnja 1981.)
- J - I, tako je, je li, osvanulo treće jutro i dan trećega
ukazanja. Uzbuđenje je, kako si mi jednom pripovijedala, bivalo sve veće jer ste se
tada, kako kažete, ipak drugi put pravo susreli s Gospom. Sad vam je, valjda bilo lakše?
- V - Pa, jest. Sigurno da je! Ali ipak je to bila muka jer još
niko nije pravo zna šta se tu događa i na što će to izaći!
- J - Možda ste se bili već pokolebali, da li bi išli gore
ili ne bi?
- V - Nimalo! To nikako. Mi smo jedva čekali kad će šest popodne.
Radili smo ono dnevno što smo brže mogli samo da mognemo gori.
- J - I, tako ste i tada pošli?
- V - Jesmo, da šta smo! Bilo nas pomalo i strah, ali Gospa nas je
vukla. Čim bi pošli, samo smo gledali gdje je ugledat.
- J - Tko je sve taj dan išao?
- V - Pa, nas šestero i mnogo naroda.
- J - Kojih vas šestero?
- V - Nas šestero vidilaca i narod.
- J - I šta, vi izišli gore, a Gospe nema?
- V - E, čekaj. Šta se zatrkuješ! Mi smo najprije pošli gori na
put iznad kuća i gledali oće li se pojavit Gospa.
- J - I, ništa?
- V - Ma, kako ništa! Brzo je bljesnulo svjetlo i to tri puta.
- J - A čemu to svjetlo? Ta, tada je jedan od najduljih dana
u godinl Sunce je visoko, visoko.
- V - Sunce je visoko, ali nami je Gospa zasvitlila, gdje je ona.
- J - A tko je vidio to svjetlo?
- V - Mnogo nas je to vidilo. Ne znam koliko. A glavno je da smo ga
vidili mi vidioci.
- J - Jeste li vidjeli samo svjetlo ili ...
- V - I svjetlo i Gospu. Šta bi nam samo svjetlo!
- J - A gdje je Gospa bila? Valjda gdje i prva dva dana?
- V - Ni blizu! Ona je bila potpuno na drugom mjestu.
- J - Naniže ili naviše?
- V - Puno, puno naviše!
- J - A zašto to?
- V - Zašto? Ajde ti to Gospu pitaj!
- J - Marinko mi je pripovijedao (i on je tada prvi put bio s
vama) da se to dogodilo gore pod nekom pećinom i da se tu nalazi neki stari drveni križ,
valjda na nekom starom grobu.
- V - Ja za to ništa ne znam. Ja nisam nikada ni prija ni poslije
tu bila.
- J - Dobro. A šta ste radiii kad ste je, kako kažeš,
ugledali?
- V - Poletili smo gori ko krilati. To je sama drača, kamen...
Strašno je uzastranu. Ali leti se ko tica. Sve leti. I mi i narod.
- J - A bilo je, biva, s vama i naroda?
- V - Pa, da šta je. Ta, jesam li ti to rekla!
- V - Ko ga je brojio! A govorili su da ga je bilo više od hiljadu.
A jest i više. Ma, da šta nego i više!
- J - I, na znak svjetla svi ste gore poletjeli?
- V - Najprije mi, a narod za nami.
- J - Sjećaš li se tko je prvi doletio do Gospe?
- V - Mislim: Ivan.
- J - Koji Ivan?
- V - Pa, ovaj Ivan Gospin.
- J - E, drago mi je da je on kao muškarac ipak prvi izletio!
- V - Dobro. Eto, veseli se!
- J - Vicka, ovo je mala šala. Nego, šta ste radili kad ste gore
došli?
- V - Malo smo se smeli, jer je opet Ivanki i Mirjani nešto slabo
bilo. Malo smo se oko nji zabavili, ali to je brzo prošlo.
- J - A šta je Gospa tada radila?
- V - Ona je bila nestala. Mi smo počeli molit, i ona je opet
došla
- J - A kako je izgledala?
- V - Kao i jučer, samo je veselija. Divna je. Nasmijana.
- J - Tada ste je, kako si već rekla, i škropili?
- V - Jesmo, jesmo.
- J - Dobro. A to mi je stvarno zanimljivo: zašto ste je škropili?
- V- Bolan, ti ne znaš, kako je to bilo. Nije još niko siguran o
čemu se pravo radi. Neko je govorio ovo, neko ono. Ja nisarn nikada dotlen čula da se i
sotona može ukazati.
- J - Onda se valjda neko sjetio da se sotona boji blagoslovljene
vode.
- V- Pa, jest. Koliko sam puta čula od svoje bake: "Boji se ko
vrag od kršćene vode" Starije žene su nam i rekle da je poškropimo.
- J - A odakle vam sad "kršćena voda"?
- V - Ajde, šta se sad praviš Englez? Ko da ne znaš da u svakoj
našoj kršćanskoj kući ima blagoslovljene soli, a onda i vode.
- J - Vicka, dobro si. Nego bi li mi mogla reći, tko je pravio tada
tu blagoslovljenu vodu?
- V - Znam, ko da gledam: pravila ju je moja majka.
- J - A kako ju je pravila?
- V - Eh, ko da ne znaš! Sastavila je so i vodu, izmišala i
gotovo. A tada smo svi molili Virovanje.
- J - A znaš li tko je vodu nosio?
- V - Znam. Naš Marinko, da ko će!
- J - A tko ju je škropio?
- V - E, škropila sam je baš ja!
- J - Bacila vodu prema njoj i gotovo?
- V - Poškropila je i rekla na vas glas: "Ako si Gospa, ostani
s nami, a ako nisi, ajde (brate) od nas!"
- J - A što ona?
- V - Nasmijala se. Meni se čini da joj je bilo drago.
- J - A nije ništa govorila?
- V - Nije ništa.
- J - Što misliš, je li i jedna kap vode pala na nju?
- V - Ma, kako nije! Ja sam se dobro primakla i nisam je štedila.
- J - To je zaista veoma zanimijivo. Po tomu bih rekao, da se kod
vas još uvijek ponekad škropi kuća i oko kuće kao što se i u momu djetinjstvu
činilo.
- V - Pa, da šta je! Ko da mi više nismo kršćani!
- J - To je lijepo i to mi je zaista drago. Nego, šta ste taj
treći dan s Gospom radili?
- V - Moliti smo, pjevali... Nešto smo Gospu i pitali.
- J - A šta ste je pitali?
- V - Znam da ju je Ivanka opet pitala nešto o svojoj majci.
- J - Što ju je pitala?
- V - Pitala ju je, je li joj majka išta poručila.
- J - A Gospa?
- V - Gospa joj je rekla da joj je majka poručila da dobro slušaju
baku, jer da je ona stara i tako.
- J - Jeste vi drugi čuli kad je Ivanka to pitala?
- V - Jesmo svi.
- J - A Gospin odgovor?
- V - To samo mi vidioci.
- J - Nije mi to jasno, ali dobro. Je li još itko išta
pitao?
- V - Mirjana ju je pitala, ko je ona, kako joj je ime.
- J - A Gospa ništa?
- V - Ma, kako ništa! Rekla je jasno i glasno: ,,Ja sam
Blažena Djevica Marija"
- J - Je li rekla i ovu riječ "blažena"?
- V - Jest. A zašto to pitaš?
- J - A, ništa. Nego sad vam je odmah lakše bilo?
- V - Pa, da šta je! Ali nije nam opet lako bilo. Stotinu ji se
vrtilo u glavi.
- J - Kao, na primjer, što?
- V - Pa, odakle sad tu Gospa; šta oće s nami, na što će
sve to izać. I, svašta.
- J - I, na kraju?
- V - E, dosta sam ti toga rekla. Kad se Gospa s nami
oprostila, mislim pozdravila i otišla, i mi smo se polako vraćali kući. Da kud ćemo!
- J - A kod kuće?
- V - Kod kuće se opet skupio narod. 0će svak da sve zna.
Šta je bilo, kako je bilo. I, tako do kasno u noć. Ali nisam ti još nešto rekla o
Mariji, a sigumo te zanima.
- J - Naravno. Pa, deder!
- V - Ma, ona je svakako nekako brzonoga. Otišla je malo naprijed.
Sama. I, odjednom je, ko bačena, da ni ona ne zna kako, otišla na stranu.
- J - Na lijevo iii na desno?
- V - Na lijevo.
- J - I, onda?
- V- Tu joj se samoj ukazala Gospa s nekim velikim križem. Kaže da
je Gospa bila strašno tužna i da joj je ko kroz plač nešto govorila. Marija se
strašno prepala. Nije mogla stati na nogama.
- J - Pa?
- V - Uto smo naišli i mi. Ugledali je i pomogli joj, dok se
malo sabrala. I, tako smo polako stigli kući.
- J - Dobro, Vicka. Marija je i meni to dva puta opširno
pripovijedala. To je nešto veoma i zanimljivo i važno. Ali, ja ću se jednom kasnije
posebno na to vratiti, pa da sad s ovim završimo.
- ČETVRTI DAN
- (Subota, 27. lipnja 1981.)
- J - Evo, došli smo nekako do četvrtog dana. Valjda je taj
bio nešto zgodniji?
- V - Ma je, još nezgodniji!
- J - Kako to?
- V - Pa, taj dan su nas pozvali u SUP u Čitluk.
- J - Dobro. Ta, nije to ništa strašno! A zašto su vas pozvali?
- V - A, ne znam ni ja. Ali ne bi ja sad o tomu.
- J - Valjda su vas nešto ispitivaii. Onda vas vratili kući
i - sve mirno.
- V - Jesu, ali kad smo sami pobjegli.
- J - Šta li je sad to?
- V - Oni su nas iz SUP-A odveli liječnicima ko na neki pregled. Ko
da smo mi neki bolesnici, drogeraši ili... ko zna šta su sve mislili.
- J - Pa, jeste li stvarno bili na nekom pregledu?
- V - E, moj pratre! I jesmo i nismo. Ja mislim da su oni znali da
smo mi zdraviji od nji, ali su nas ipak ko pregledavali.
- J - Tko vas je pregledavao?
- V - Neki doktor. Nisam ga nikada dotle vidila.
- J - Čudim se da vas kao djevojčice nije pregledala neka
doktorica ako ih je tu bilo?
- V - Jednoj su govorili, ali ona - ko pametna žena - nije tjela.
- J - Dobro. A reci mi kako je, na primjer, tvoj pregled izgledao?
- V - E, najprije je, kako je najgore, uvelo Ivana. Bilo je to
nekako oko četiri popodne. A on jadnik, ko kad je dobar i plašiv, pustio se da ga doktor
nešto ispituje više od jednoga sata.
- J - A šta mu je govorio?
- V - Šta ja znam! Doktor je nešto brojio, brojio, a Ivan je
šutio. Onda sam unišla ja.
- J - Valjda si bila pozvana?
- V - Ma, ne! Ušla sam sama i rekla: "Je li to gotovo?"
Bili su pozvali Mirjanu, ali ja sam unišla.
- J - A doktor?
- V - Reka mi je da nije mene red, ali da sjednem. Ja sam mu rekla:
"Ja sam, fala Bogu, mlada i zdrava. Mogu ja stati!"
- J - I, tako je počeo pregled?
- V - Ma, kakav pregled! Ja sam mu rekla: "Kad ja budem za
pregled, ja ću sama doći. Nego, je li ovo gotovo?"
- J - A on?
- V - On se smijao. Onda mi je rekao: "Deder, opruži
ruke." Ja sam pružila ruke i rekla mu: "Evo, dvi ruke i na njima deset prstiju.
Ako se ne vjeruješ, broji!" I, odmah sam iza toga sama izašla.
- J - I, onda?
- V - Bilo je gotovo već šest sati. A gdje smo mi? Gdje nam je
Gospa? Uzeli smo taksi i kući. Ja sam rekla: "Sidajte i ajdemo!" Tako je i
bilo. Samo nam je Ivan ostao s nekim svojim rođakom.
- J - Vjerojatno ste ipak zakasnili na Podbrdo?
- V - Ne, ne. Samo smo se kod kuće napili vode i odman gore.
- J - Niste se, biva, pokolebali?
- V - Nimalo! Ne bi da su nas gore puške čekale. Nego, nešto nas
je drugo malo smetalo.
- J - Možda umor ili ... ?
- V - Ma, jok! Nego, nismo pravo znali kud bi i kako bi.
- J - A zašto to?
- V - Zato što nismo pravo znali gdje će nam Gospa doći. Znaš
kako je ono treći dan bilo. Zato su Marija i Jakov ostali odman doli iznad puta, da paze
gdje će se pojaviti, a mi smo otišli gori naviše. Bili smo se dogovorili: ko prvi
ugleda, nek dadne znak i drugima javi.
- J - I, koliko znam: Marija je s Jakovom prva ugledala bljesak
svjetla i kao vihor poletjela gore. Oni koji su bili s njom (a bila su i dva fratra)
poletjeli su za njom. Ali oni nisu ni na pola puta, a Marija je već bila na mjestu
ukazanja. A vi drugi - kako ste saznali gdje je?
- V - Pa, i mi smo ugledaii svjetlo i poletili ... Samo, nami je
puno bliže bilo.
- J - A gdje se, zapravo, toga dana Gospa ukazala?
- V - Nije bila ondje gdje je bila ni drugi ni treći dan.
- J - Nego gdje?
- V - Bila je malo nalijevo i malo gori naviše.
- J - A bile ste sigumo sretne da ste se nakon tolikih muka ipak s
njome susrele?
- V - Ma, da šta smo! Ali naroda masa. Svak oće što bliže Gospi
i k nami. Ma, samo što nas nisu pogazili! Čuvali su nas pomalo naši ljudi, ali ono se
masa zatalasa, pa šta joj možeš.
- J - A što Gospa?
- V - Lako je njoj! Gleda po narodu... Smije se... Gleda po
Križevcu i doli po polju.
- J - Po kojem polju?
- V - Pa, po onim našim njivama. Mi to reknemo polje.
- J - Netko je pripovijedao da su tada i gazili po Gospi?
- V - E, nisu po Gospi. Ko će na nju zgaziti! Nego, gazili su joj
po haljini ili, da kažem, po velu
- J - A što ona? Je li se ljutila?
- V - Bolan, pratre, Gospa se ne zna ljutiti. Nije ona ko mi. A lako
je njoj. Narod se zgrne k nami. Zna da je Gospa gdje i mi, pa nagrne i zgazi joj na veo.
- J - A što ona?
- V - Ona za čas ko nestane, pa opet ...
- J - Dobro. A šta će joj tako dugi veo?
- V - Šta ja znam. Nije moje da to pitam.
- J - Nije ni moje, nego eto nekako mi to naleti.
- V - A-a-a! Nije to tako. Tio si ti nešto.
- J - Šta ću reći! Htio sam se malo našaliti, kako i Gospa voli
duge haljine, kao da se nekako vidi da je i ona žena.
- V - Pa, da što je nego žena, ali još si ti nešto tio.
- J - Stvarno ništa drugo, nego da je Žena, ali velikim slovom
pisano.
- V - Ajde, dobro. Izvuka si se nekako, ali ...
- J - Dobro, Vicka. Pripovijedala si mi, a to sam negdje i
pročitao, da vam se toga dana Gospa ukazivala više puta.
- V - Tri puta.
- J - A zašto to?
- V - E, to ja ne znam. To bi trebalo nju pitati.
- J - Dobro. A je li vam toga dana Gospa išta govorila?
- V - Jest nešto. Uglavnom što smo je mi pitali.
- i - A šta ste je pitali?
- V - Svašta smo je tada pitali.
- J - Ali reci nešto!
- V - Najprije je mali Jakiša pita nešto o pratrima.
- J - A šta ju je pitao?
- V - On je pita: "Gospe moja, šta želiš od naši
pratara?"
- J - Sigumo mu je rekao netko od fratara da pita?
- V - Sigumo, da je.
- J - Je li mu išta Gospa odgovorila?
- V - Jest, da što je!
- J - A što mu je rekla?
- V - Ona je rekla neka pratri čvrsto vjeruju i čuvaju vjeru.
- J - Je li je još itko išta pitao?
- V - Jest. I Jakov i Mirjana govorili su Gospi da nam ostavi neki
znak jer nam svašta govore; da smo lažljivci; da smo drogeraši. I svašta!
- J - A šta Gospa?
- V - Ona je rekla: "Anđeli moji, uvijek je bilo nepravde. Vi
se ništa ne bojte." I, tako.
- J - Čujete li vi drugi što Mirjana i Jakov pitaju?
- V - Ma, kako ne čujemo! Čujemo i njih i Gospu.
- J - A narod oko vas?
- V - Oni ne čuju Gospu. Onda im mi kažemo.
- J - Dobro. A koliko je trajalo to ukazanje?
- V - Ko ti je mislija na to. Bilo je dosta dugo.
- J - Valjda sve dok i Gospi nije dodijalo?
- V- Nami nije bilo dodijalo. Bolan, kad ti nju gledaš, ti ne
osjećaš nikakve muke...
- J - A ipak je otišla?
- V - Jest, ali nije nas na polasku pozdravila.
- J - Pa, što je to, nije to toliko važno!
- V - Dobro. Nije. Ali za nas je.
- J - Onda ste ipak pošli kući?
- V - Jesmo, da kud ćemo!
- J - Jeste li je barem pitali, hoće li opet doći?
- V - Jesmo. Ona je dala znak glavom da oće.
- J - A nije, biva, ništa rekla?
- V - Nije. Samo to.
- J - Dobro, Vicka. Koliko se sjećam, Ivan toga dana nije
bio na ukazanju?
- V - Nije.
- J - A zašto to?
- V - Pa rekla sam ti da je on ostao na Čitluku s jednim rođakom
kad smo mi polazili kući, kad je doša kući i reka roditeljima što je s njim bilo, oni
su mu rekli da ne iđe na Podbrdo, jer je umoran, a već je i zakasnio.
- J - Dakle, on se toga dana nije susreo s Gospom?
- V - Ma, kako nije! On je bio iziša gori nad kuću. Klekao i
molio. I, Gospa mu se tu ukazala.
- J - Je li mu išta govorila? Možda ga je prekoravala što
nije gore došao?
- V -, Ne, ne! Niko od vas ne zna kako je Gospa dobra i kako ona nas
razumi. Rekla mu je da bude miran i hrabar. Pozdravila ga i otišla. Što će dečko! Nije
on kriv.
- J - Dobro. A vi ste nekako u to doba išli kući?
- V - Tako nekako. Ali na putu nam se još jednom ukazala Gospa. I,
pozdravila se s nami.
- J - A šta vam je rekla?
- V - Rekla nam je "Zbogomte, anđeli moji. Pođite u miru
Božjem!" Ona je onda nestala, a mi polako kući... Strašna vrućina. Narod viče,
trči niza stranu... ko kad nema nikakva puta! I, eto, tako.
- J - I, tako ste konačno stigli kući?
- V - Pa, da kud ćemo!
- J - A raspoloženje?
- V - Dobro. Odlično!
- PETI DAN
- (Nedjelja, 28. lipnja 1981.)
- J - Evo, ipak ulazimo u peti dan Gospinih ukazanja. Mislim
da će sad malo brže i zgodnije ići.
- V - I ja se nadam.
- J - Pa, daj reci mi ukratko kako je taj dan izgledao?
- V - Dobro. Ali ja ću gledati što ukraće. Nećeš vako nikad na
kraj.
- J - U redu. Pa daj počni nešto.
- V - Evo, znamo da je toga dana bila nedilja. Mi smo se malo
bolje ispavali. Opremili se i otišli na misu.
- J - Iz crkve valjda kući?
- V - Eee .... da jesmo, moj pratre!
- J - Nego kamo?
- V - Iz crkve nas je fra Jozo svratio u kuću pa nas je
svako po redu i svako napose ispitiva i ispitiva ... Bilo nam je stvamo dodijalo.
- J - A šta vas je ispitivao?
- V - Svašta. Svašta i gotovo! Šta mu je god palo na
pamet.
- J - Valjda o tim vašim susretima s Gospom?
- V - Pa, da šta! Ali nikad kraja.
- J - Je li i tebe ispitivao?
- V - Ma, da šta je! Ali ja sam unišla posljednja, pa i on se
umorio.
- J - A šta je pitao, sjećaš li se ičega?
- V - Pa, sjećam, ali pustimo to kraju. 0 tomu smo već govorili
kad smo govorili o četvrtom danu. 0 tomu nas je svašta pitao.
- J - Dobro, Vicka, neka bude po tvoju!
- V - Nije to po moju, nego da ne ponavljamo.
- J - Dakle, konačno ste stigli kući i čekali svoje popodne?
- V - Vrućina je i gužva, ali mi smo ga jedva čekali!
- J - Naravno, počeo se skupljati i narod?
- V - E, da šta! Bilo ga je sila već u podne i na Podbrdu i među
našim kućama.
- J - Zašto baš tako rano?
- V - A, šta ja znam! Neko je nešto molio, neko nešto ispitiva.
Neko je gleda zgodnije mjesto. I tako. A nisu mnogi pravo znali ni kad ćemo mi doći.
Narod ko narod! Ko će mu stat u kraj?
- J - A što misliš, koliko je - sve u svemu - toga naroda bilo?
- V - A šta ti ja to znam, moj pratre! Mi ga nismo po onom brdu
mogli svega ni vidit. A govorili su da ga je bilo barem petnes hiljada. Kad smo mi pošli
gore, jedva smo se provlačili.
- J - Koji mi?
- V - Pa, mi vidioci. I da nam nisu naši ljudi pravili neki
put, ne bi nikako mogli gori izaći.
- J - A vi ste pošli u svoje vrijeme?
- V - Jesmo nekako iza pet i po.
- J - Tko je sve od vas išao?
- V - Pa, nas šestero.
- J - Kojih šestero?
- V - Nas šestero što smo tada viđali Gospu.
- J - Dobro. Nego, nešto mi drugo sad pade na pamet.
- V - Šta li je sad to?
- J - Ma, ništa osobito! Pade mi na pamet: da li su ikada kasnije s
vama išli na ukazanja mala Milka i onaj Ivan pok. Joze?
- V - Jesu, jesu - kako nisu! Išli su više puta, ali oni više
nisu viđali Gospu.
- J - A zašto to?
- V - Šta ja znam. Samo znam: ko nije drugi dan ...
- J - To je 25. lipnja?
- V - Jest, ko taj dan nije bio na ukazanju i nije vidio Gospu, on
je više nikad nije viđao.
- J - Prema tomu: vas je šestero baš toga dana Gospa izabrala za
svoje vidioce?
- V - Pa eto, to tako izlazi.
- J - Dobro. Vi ste došli na Podbrdo, pa što onda?
- V - Ljudi su nam nekako napravili malo mjesta, i mi smo počeli
moliti s narodom.
- J - A Gospe nema?
- V - Ma, kako nema! Brzo je došla.
- J - I, šta onda?
- V- Nastavih smo moliti i pjevati. Pitali smo je neke stvari.
- J - Što ste je pitali?
- V - Ko će se sad toga svega sjetit? Znam da smo je pitali šta
želi od onoga naroda.
- J - A ona?
- V - Ona je rekla da se narod moli i da čvrsto vjeruje.
- J - I još nešto?
- V - Pitali smo je opet šta ona želi od naši svećenika.
Gospa je rekla, da svećenici čvrsto vjeruju i da i nama u tomu pomažu.
- J - I, tako je to, biva, završilo?
- V - Ne, ne! Puno smo je tada pitaii, ali ko će se sad svega
sjetiti? Ona je više puta dolazila i odlazila.
- J - Daj, barem još štogod!
- V - Pitali smo je i to: zašto se ne ukaže u crkvi da je
svak živ vidi.
- J - A Gospa?
- V- Gospa je rekla: "Blaženi oni koji ne vidješe a
vjeruju."
- J - Još nešto?
- V - Pitali smo je i to, oće li nam opet doći.
- J - A ona?
- V - Rekla nam da oće. Opet na isto mjesto. A, ja! Pitali smo je
ili više voli da molimo ili da pjevamo.
- J - A Gospa?
- V - Ona je rekla: "Oboje."
- J - Pa, vidiš da znaš! Daj još nešto.
- V- Ja sam je još jednom prid svim narodom pitala: "Gospe
moja, šta želiš od ovoga naroda što se ovdje skupio?"
- J - A Gospa?
- V - Gospa ništa. I, ode... Ali nije se s nami pozdravila.
To je za nas bio znak da će opet doći.
- V - Ponovno smo molili, i ona je opet došla.
- J - Možda je više niste smjeli ništa pitati?
- V- Kako nismo! Ja sam je opet (i to tri puta) pitala:
"Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda?"
- J - A Gospa možda opet pobjegla kao kad si je i ono prvi
put pitala?
- V - E, nisi pogodio! Ona je ovaj put još jasnije rekla da
narod, koji je ne vidi, vjeruje isto ko i nas šestero koji je vidimo. A ja! Ja sam
je ponovno pitala, oće li nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo narod da
nismo lažljivi - da ne lažemo - da se s njom ne izigravamo.
- J - A Gospa?
- V - Gospa opet nije odgovorila. I otišla je ...
- J - A onda i vi kući, da kud ćete?
- V - Pa, da kud ćemo!
- J - Kod kuće gužva, trka, vika ... Mogu zamislit. I, to
je tako.
- Nego, ako nisi previše umorna, bi li malo poslušala dio snimka u
živo s toga ukazanja. Da se malo podsjetiš kako je to izgledalo?
- V - Ma, kako ne! A odakle ti to?
- J - To sad nije važno, nego evo da poslušamo. Snimak nije
baš tako dobar. Znaš kako je bilo snimati u onim dračama, ali ipak ... Evo, poslušaj
...
- "Vjetar puše ... Drače se ljuljuškaju ... Eno, njih
šestero. Ustaju ... Mole Zdravomariju ... (Snimatelj Grgo Kozina) - "Gospe moja,
šta želiš od nas?" (Vicka) "Gospe moja, šta želiš od naših
svećenika?" (Vicka: tri puta) "Rekla je da čvrsto vjeruju." (Vicka)
"Blaženi oni, koji ne vidješe, a vjeruju." (Vicka) "Gospe moja, oćeš li
nam opet doći?" (Vicka) "Oću, na isto misto." (Vicka) "Kaže:
"oboje."(Vicka) "Gospe moja,šta želiš od ovoga naroda ovdje što se
skupio?" (Vicka) "Otišla je ... Opet ćemo moliti." (Vicka) "Nije nam
ništa rekla." (Vicka) Vicka se krsti i moli (svi mole) 0čenaš, Zdravomarijo i
Slava Ocu (dva puta). Gospa opet dolazi, a vidioci uglas: "Evo je!" Pjeva se:
"Marijo, o Marijo" i još nešto. "Govori nam da smo anđeli njezini. Dragi
anđeli, tako nam kaže." (Vicka) "Gospe moja, šta želiš od ovoga naroda
ovdje?" (Vicka ponavlja tri puta) "Rekla je, odgovor je dala da ovaj narod koji
je ne vidi vjeruje isto kao i mi, nas šestero, koji je vidimo." (Vicka) "Gospe
moja, oćeš nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo ovaj narod da nismo bili
lažljivi - da ne lažemo - da se s tobom ne izigravamo?" (Vicka) Gospa nestaje...
"0će li opet doći?" (Snimatelj).
- Snimatelj: "Prolaza malo ... Cesta je puna ... Auta sve doli
do Benine prodavnice... Sve puno ..."
- V - E, vidiš, moj pratre, kako je to bilo! Niko ne zna kako nam
je bilo! Ali mi smo bili ko u raju.
- ŠESTI DAN
- (Ponedjeljak, 29. lipnja 1981.)
-
- J - Evo nas već u šestom danu, pa da nastavimo!?
- V - Može, može. Ali nemoj ni ti baš sve izgonit ko da se
ispovidam.
- J - Baš tako! Kao da se ispovijedaš. A sjeti se da je
toga dana bila svetkovina, Petrovdan.
- V - E, znam ja to! Neću ga nikad zaboravit. Samo, otiću
na dugo, ali ti mi ne daj...
- J - Samo pripovijedaj.
- V - Evo ovako: kako je bila svetkovina, malo se dulje
spavalo. Ustali smo, nešto jeli i spremili se u crkvu.
- J - Dobro, pošli u crkvu i ...
- V - Ma, kakvu crkvu! Stvoriše se među našim kućama dvoja kola.
Čitlučka bolnička i još jedna.
- J - Šta je sad to?
- V - A, jad i žalost, moj pratre! Otvore bolnička kola i nami
kažu: "Sidajte!"
- J - Komu? Vama?
- V - Pa, nami vidiocima.
- J - I vi?
- V - Šta možeš! Sila Boga ne moli, čula sam puno puta od svoje
bake. Sidaj i gotovo!
- J - Svih vas šestero u bolnička kola?
- V - U druga kola strpati su naše, što će nas pratit. I,
polazak...
- J - A tko vas je pratio?
- V - Pa, naši roditelji ili ... Ko je s kim poša. A pratio nas je
i upravnik Doma zdravlja u Čitluku.
- J - Tko je s tobom pošao?
- V - Mater, da ko će! Tata mi je tada bio u Njemačkoj.
- J - A kažu li vam kud ćete?
- V - Kažu. Liječnicima u Mostar.
- J - I, odoste.
- V - Odošmo. Da kud ćeš!
- J- l, konačno?
- V - Dovedoše nas na neku psihijatriju. Nisam dotlen gotovo ni
čula za to. Kad smo došli, kažu: "Izlazi!" I, počima pregled ...
- J - A uputnice za pregled?
- V - Ma, kakve uputnice!
- J - A koga je prvoga pozvalo na pregled?
- V - Sve nas je zajedno uvelo u jednu sobu.
- J - A tko vas je pregledavao?
- V - Neka doktorica.
- J - Je li vas svakoga napose pregledavala?
- V - Ne, ne! Sve odjednom. Nije tu ni bilo nikakva pregleda. Nešto
nas je zapitkivala i gnjavila.
- J - A kako je to izgledalo?
- V - Ona nas je pokušala napravit nekim bolesnicima ... da mi ko
nešto umišljamo; da smo neki drogeraši; da varamo narod.I tako ... Mene je napala kako
sam po modi obučena, a ko falan Gospina djevojka. Ma, ko ti je to sve pamtio! Mi smo samo
gledali da odatle što prije pobjegnemo i da idemo kući gledati svoj posao.
- J - Netko je pripovijedao da su vas vodili i u mrtvačnicu?
- V - Jesu i to. Valjda su nas tjeli nečim uplašiti, pa
čime bilo.
- J - A jesu li, na primjer, tebe ičim uplašili?
- V - Ništa, ni čim!
- J - Zbilja ništa?
- V - Pa, rekla sam: ama, baš ništa! Šta će mi? Uvijek neko
mrije. Pa, nek mrije! Ja sam samo gledala da se što prija ukrcamo u kola, i kući.
- J - A vaši vozači?
- V - Što će ljudi! I njima je sve to izgledalo i smiješno i
ludo, ali što možeš!
- J - A upravnik Doma, vaš pratilac, kako se on držao?
- V - Dobro. Fino. Što će čovjek ...
- j - Je li vas on pratio na povratku?
- V -Jest, jest da šta je!
- j - I, tako su vas vratili kući?
- V - Nekako oko dva popodne.
- J - A nisi mi ništa rekla šta je doktorica za vas na kraju
kazala?
- V - A rekla je da je lud ko nas je tamo doveo, i da smo mi
potpuno zdrava djeca. Što će drugo?
- J - Pa, eto, ipak je bila poštena.
- V - Eto ji tamo! I, pustimo više to.
- J - Dobro, Vicka. Došli ste kući, malo se odmorili i onda?
- V - Ma, nije tu bilo odmora. Narod se strkao oko nas. Ne možeš
se okrenut. Svak oće da zna ... A mi nismo baš rado govorili. Mi smo samo čekali svoj
čas i svoju Gospu.
- J - Malo čudno! Vrućina, umor, toliki pritisci, a vi opet
svojoj Gospi?
- V - Pa da kud? Ništa nas nije moglo zaustavit.
- J - A naroda na Podbrdu?
- V - Sila Božja! Sve puno. Sve jedno na drugom. Ko kad ne možeš
nigdje stat na ravno. Neko viče, neko plače... Ma, čudesa su to bila!
- J - A kako ste se vi jadni do gore probili?
- V- Jedva jedvice! Išli su pred nami neki naši ljudi i pravili
nam put, a gori su pravili neki krug oko nas držeći se za ruke. Ne bi nikako mogli bez
nji.
- J - Dobro. Eto nekako ste se probili gore. A onda?
- V - Klekli smo i počeli moliti.
- J - A Gospa?
- V - Gospa je došla gotovo odman.
- J - I, onda?
- V- Počeli smo svi zajedno molit, pjevat.... ponešto Gospu pitat.
- J - Sjećaš li se nečega što ste je pitaii?
- V - Pa, sjećam. Pitali smo je i to: "Gospe draga,
jesi li ti sretna, da je danas ovliki svijet ovdje"?
- J - A Gospa?
- V - Silno se smiješila. Bilo je to divno! I, bila je sretna. Ma,
malo je to reći "bila je sretna". To se ne da opisati! Gledala je po narodu,
doli po polju, po Križevcu i ...
- J - I, onda?
- V - Dobro se sjećam, da smo je pitali: "Gospe moja, dokle
ćeš ti s nami ostati?"
- J- A ona?
- V- Ona je rekla "Koliko vi oćete, anđeli moji?" -
Zamisli "koliko vi oćete"! Pa, zauvijek! Ali to nismo smili reći, moj pratre,
niko ne zna kako nas je to tješilo. Pa ne bi za nju u zatvor? Ma, bi u smrt. Bi svakud!
- J - S time se onda to popodne i završilo?
- V - Ne, ne! Onda smo se tek oslobodili pitati.
- J - Pa, šta ste je još pitali?
- V - Pitali smo je ponovno. Šta ona želi od onoga naroda koji se
je, gladan i žedan, u onim dračama mučio i znojio.
- J - Vicka, vjerujem ti, ali je li vam Gospa išta odgovarala?
- V - Jest, da šta je! Govorila je da je jedan Bog i jedna
vjera. Neka narod čvrsto vjeruje i nek se ništa ne boji.
- J - Onda, još štogod?
- V - Pitati smo je nešto i za sebe. Pitaii smo, oćemo li mi moć
izdržat jer mnogi nas progone što kažemo da je vidimo.
- J - A Gospa?
- V - Ona je rekla, i to dva-tri puta: "Oćete, anđeli
moji. Ne bojte se! Vi ćete sve izdržat!" - Samo da vjerujemo i da se uzdamo u nju.
- J - Još štogod?
- V- Tada smo prvi put pitali i molili za jednoga bolesnika.
- J - A možeš li se sad sjetiti tko je to bio?
- V- Mogu. Kako ne mogu! To neću nikad zaboravit. Jedan malecki.
Otac ga je držao u naručju. Mali je izgleda na pola mrtav. Obisio glavu na lijevo očevo
rame. Stvarno je jadno izgledao.
- J - Pa, šta onda?
- V - Otac je vapio i molio Gospu da ga ozdravi, molio je i
nas da molimo i pitamo Gospu za maloga.
- J - što da pitate?
- V - Da pitamo, oće li mali ozdravit.
- J - A vi?
- V - Pitali smo. Baš sam je ja pitala.
- J - Gospa možda ništa?
- V - Ma kako ništa! Pogledala je maloga. Nježno, nježno i rekla
je da roditelji mnogo mole i čvrsto vjeruju.
- J - A čuo sam da je onda netko od vas rekao da će rnali
sigurno ozdraviti.
- V- Znam ja to. Ja mislim daje to reka mali Jakiša. Samo, on je u
onoj gužvi zaboravio reć da roditelji moraju mnogo moliti, postiti i čvrsto vjerovati.
- J - Dobro. A šta je s malim bilo?
- V- Ja znam samo ovo: njegovi su roditelji nami zafaljivali, a
vidila sam i maloga kasnije. Igra se oko nas, a prije nije uopće moga stat na nogama. Ja
dalje ništa ne znam.
- J - Dobro, Vicka. Ali mi još ne rekosmo tko je taj
"malecki"?
- V- Ja stvarno ne pamtim vake stvari, ali ovo sam upamtila, jer to
je bio posebni slučaj. Mali se zove Danijel Šetka iz Podgorja.
- J - Je li onda taj dan s time i završio?
- V - Ne znam šta se ovaj put tebi toliko žuri, a obično voliš
da ti se dugo pripovijeda.
- J - Pa, daj pripovijedaj!
- V - Tada je bio jedan zanimljiv slučaj i s jednom doktoricom.
- J - Šta li je sad to?
- V - E, tu na Podbrdu tada je bila i jedna doktorica.
- J - Pa?
- V - Ona je tjela da se dotakne Gospe.
- J - Pa,onda?
- V- Mi smo pitalii Gospu, i Gospa je rekla: "Uvijekje bilo
nevjerni Juda, ali može. Neka pristupi."
- J - I, onda?
- V - Doktorica je pristupila i dotakla Gospu.
- J - Kako je znala gdje će je taknut kad ne vidi Gospu?
- V - Ja sam joj to kazivala.
- J - I, stvamo je dotakla Gospu?
- V - Stvarno, dakako!
- J - A u što ju je dotakia?
- V - U desno rame. Tako je bilo najzgodnije.
- J - A što onda doktorica?
- V - Što će! Odmakla se, a ko zna šta je u sebi mislila.
- J - Je li išta rekla?
- V - Nije ništa tu prid narodom. A poslije se svratila u našu
kuću i prid svima rekla da je kod dodira osjetila kroz ruku neke neobične trnce
(žmarce, kako je ona rekla), a nije ništa drugo govorila.
- J - Je li ikada kasnije dolazila na ukazanja?
- V - Ja je nisam nikad vidila. A znaš kako je to kod nji. Pametan
si, pa ...
- SEDMI DAN
- (Utorak, 30. lipnja 1981.)
- J - Uglavnom, Vicka, već znamo da u utorak, 30. lipnja
niste bili na Podbrdu na susretu s Gospom.
- V - Nismo, nismo.
- i - A kako i zašto je to tako bilo?
- V - Odveli su nas na neku šetnju. Kasno smo se vratili. I tako
...
- J - A tko vas je odveo?
- V - Došle su po nas neke dvije djevojke oko dva popodne. I
ponudile nas da malo prošetamo autom. Ne misleći ništa, mi smo se spremili i pošli.
- J - Tko je sve išao?
- V - Pa, nji dvije i nas petero vidjelaca. Svi osim Ivana.
- J - Zašto on nije pošao?
- V - Ma, nismo ga puno ni zvali, a nije ni on htio.
- J - Jesu li vam te dvije rekle kamo ćete sve ići?
- V - Ne, ne! One su samo rekle da idemo malo prošetat i
gotovo.
- J - A kamo su vas vodile?
- V - Najprija na Čitluk,
- J - I, onda?
- V - Onda na Žitomislić pa na Počitelj. Malo razgledaii
Počitelj, pa u Čapljinu.
- J - A onda?
- V - Tu su nas častile nekim sokovima i kolačima, pa daije ...
- J - Kamo daije?
- V - Onda na Kravicu, pa Ljubuški i kući ...
- J - A kad ste došli kući?
- V - Ne znam točno. Nekako iza devet navečer.
- J - A zašto to?
- V - Zašto! Ma, duga je to priča.
- J - Pa, daj! Znaš da sam ja uvijek željan ovakvih priča.
- V - Ma, sad to zna svak, ali evo: Mi smo već na putu
uvidili da smo se prevarili što smo pošli na tu šetnju jer nam se na kraju učinilo da
su nas one tako povele samo da ne mognemo na Podbrdo Gospi.
- J - A tko zna! Možda ....
- V - Nisam ni ja sigurna. Ali mi smo onda na putu kroz Cerno
zatražili da stanemo da se mi pomolimo Gospi.
- J - U koje doba dana je to bilo?
- V - Nekako oko šest popodne. Kad se mi obično susrećemo s
Gospom.
- J - Jeste li njima rekle zašto bi želile stati?
- V - Ne znam točno, ali one su se sigurno sjetile.
- J - I, onda?
- V - One su se pomalo nećkale. Pravile su se ko da ne čuju. A kad
smo mi rekii da ćemo iskočiti ako ne stanu, one su stale. Onda smo mi izašli i zašli
malo s puta. Počeli smo moliti, i Gospa nam je došla.
- J - Sigurno?
- V - Pa, da šta nego sigumo!
- J - I, što onda?
- V - Mi smo s njom molili i pjevaii, kao i obično.
- J - A šta su te dvije tada radile?
- V- Ko zna! Bog zna šta su one u sebi mislile. To je njihova
stvar. A nami su rekle ko da su i one nešto vidile, ko neku svjetlost, neki svijetli
oblačak, što li ...
- J - Je li vas Gospa prekoravala što ste to tako uradiii?
- V - Nije. Nije bila baš vesela, ali je ipak s nami pjevala.
- J - Netko mi je jednom rekao da vas je pitala za Ivana,
gdje je on.
- V - Jest, jest. Pitala nas je: "Gdje vam je onaj
dečko?"
- J - A vi?
- V - Što ćemo? - Ta, zna Gospa gdje je.
- J - Prema tomu, Ivan taj dan nije vidio Gospe?
- V - Ma, kako nije! Kako nas nije bilo, on se jadnik nije
usudio sam otić na Podbrdo, nego je oko šest popodne izaša malo gori nad kuću. Počeo
molit, i Gospa mu došla. Malo š njim razgovarala, pozdravila ga i otišla...
- J - Hajde, dobro. A gdje je to zapravo bilo, gdje se vama Gospa
ukazala?
- V - To ti je bilo malo prija Kusine gostione, sto dvjesta
metara.
- J - Na lijevo ili na desno od ceste idući iz Ljubuškoga?
- V - Na desno. Gdje se ono jedan mali makadamić odvaja od ceste.
To se (tako sam čula) zove Bandurica.
- J - Dobro. Kad vam se tako, kako kažeš, Gospa ukazala, je
li se odjednom našla pred vama ili ... ?
- V - Ne, ne - odjednom! Mi smo otale vidjeli Podbrdo i narod na
njemu. A kad smo mi počeli molit, nad narodom se ukazao ko neki svijetli oblak, ali odman
se vidilo da je to Gospa. Mi smo je brzo jasno vidili. Plovi po zraku... Haljine se na
njoj njišu. Plovi, plovi pravo k nami. To je nešto divno bilo. To se ne da opisat.
- J - A kad je odlazila, je li nestala odjednom ili ... ?
- V - Isto ko kad je i dolazila. Kad smo mi š njom izmolili sedam
Očenaša, nešto zapjevali i porazgovaraii, ona nas je pozdravila i - otišla.
- J - U kom pravcu je otišla?
- V - Pa, odklen je i došla. Opet je polako plovila prema Podbrdu.
Spustila se nad oni narod što gori čeka i nestala .... Bilo nam je strašno žao naroda,
ali šta možeš.
- J - A jesu li te vaše voditeljice kasnije o tome išta govorile?
- V - Već sam ti rekla to, a znam da im je bilo nezgodno, jer obe
su se odman izgubile. Jedna u Sarajevo, a druga u Njemačku. Nije ji zadugo bilo ovamo.
- J - Dobro. Gospa otišla, a vi?
- V - Što ćemo! Posidali u kola i ...
- J - I onda kući, da kud ćete?
- V - Ne, ne! Kakvoj kući?
- J - Nego kamo?
- V - Svratili smo se svi u župski stan.
- J - Šta ste sad tamo tražili?
- V - Ma, strašno nam je bilo! Mnoštvo naroda bilo se skupilo na
Podbrdu. Čekali nas i Gospu, a tamo ni nas ni Gospe. Jadni narod! Čeka, čeka ... ali
ništa. Pričalo se svašta: da smo nekamo pobjegli; da su nas odveli u zatvor. Ma,
svašta, svašta i gotovo. Znaš kakav je narod!
- J - E, dobro to, a šta ste vi radili u župskom stanu?
- V- Pa zaklonili smo se od naroda. Narod se taman vraćao s Podbrda
kad smo mi došli do crkve. Što ćeš i kud ćeš sad! Bježi u župski stan.
- J - I onda?
- V - Tako je fra Jozo sazna da mi uopće nismo bili na Podbrdu,
nego na toj jednoj šetnji. Pa, udri ispituj. Svakoga napose, pa onda sve zajedno. Nikad
kraja ni konca!
- J - Dobro. A reci nešto šta vam je govorio!
- V - A, govorio nam je kako smo mogli to učinit; što sad reći
narodu; je li nam se tamo Gospa ukazivala; što nam je govorila. I, tako. Ko bi se sad
svega toga sjetio!
- J - Je li vam fra Jozo išta predlagao i savjetovao?
- V- Svi smo se nekako mučili. Jedan je govorio ovo, drugi ono, ali
niko nije bio pametan.
- J - I, na kraju?
- V - Na kraju smo se oko devet sati provukli kući. I tako je to
svršilo.
- J - Šta na to vaši kod kuće?
- V - Muka je bila i njima. Svašta su pomišljaii. Mislili su da
smo negdi na putu stradali ili da su nas zatvorili. Svašta i gotovo.
- J - Dobro, Vicka. Ti si to meni barem dva puta dosta
opgširno pripovijedala. A pripovijedale su mi i druge, pa nemam razloga da vam ne
vjerujem. Nego, mene sad nešto drugo muči.
- V - A što li je to?
- J - Nezgodno mi je, a moram. Ja sam, naime, u zadnje
vrijeme preslušavajući neke kasete, preslušao i taj vaš razgovor s fra Jozom. I
naišao sam na jednu vašu tvrdnju koja se ne slaže s ovim što si mi sad ovdje
ispripovijedala.
- V - A o čemu se radi?
- J - E, evo o čemu: ti si sad meni ovdje rekla, a tako si
mi uvijek govorila, da su vas one djevojke prevarile, kad su vas to vodile na šetnju.
- V - Pa, i jesu! To smo mi brzo uvidile, ali šta smo mogle. Bilo,
pa bilo.
- J - Dobro to, ali jedna je od vas na tom razgovoru s fra
Jozom rekla da ste vi otišle na tu šetnju ko da vidite hoće li vam se Gospa i na drugom
mjestu ukazati. Čini mi se da si i ti to nekako potvrdila. A kako to? Kako ste vi smjeli
kušati Gospu, hoće li ona za vama, kud god vi pođete ili ste vi moraii ići za Gospom?
- V - Fra Janko, ja se toga uopće ne sjećam, ali ako tako stoji na
vrpci, onda smo mi nešto tako izbulaznile. Ali nas niko ne razumi! To je bio dan iza
onoga ružnoga odlaska psihijatrima i ostale stvari. Mi jesmo želile nekamo izaći, malo
protrkati, ali nismo ni pomišljale da se nećemo na vrijeme vratiti. A, eto, znaš kako
je to sve ispalo.
- J - Dobro. A zašto ste vi morale reći da ste vi želili
Gospu kušati?
- V - Ma, ja sad uopće ne znam šta sam tada rekla. Ali treba i nas
razumiti. Bili smo djeca, a ne anđeli. Znaš, da niko ne govori uvijek ono što misli.
Svak misli da se ponekad može snaći... I svak misli da ne mora uvijek baš sve reći. To
je nas zavaralo. Razumi nas! Nije nami bilo zgodno prid onim dvima ...
- J - Pred kojim dvima?
- V - Pa, pred onim djevojkama. Nije lako bilo reć njima u
lice da su nas one privarile. I, tako smo mi...
- J - Neistinu rekle?
- V - Dobro. Neka bude. Ali nije to tako strašno. Nismo ništa zlo
mislile.
- J - Je li vas Gospa kasnije za to prekoravala?
- V - Ne, ne! Gospa je bolja od ljudi. Ona nas razumi.
- J - Dobro. Neka bude. Ali tu je još netko nešto netočno
"provalio".
- V - Ko da je samo jedno!
- J - Netko je od vas rekao da varn je navodno Gospa u Cernu
rekla da vam se neće ukazivati nego još tri dana.
- V - To stvarno ne znam. Ne sjećam se. A i to je neko reka samo da
nas puste na miru. Fra Jozo nas je tada strašno izmučio. Odovud odnud. Pitaj ovo, pitaj
ono. Pa, opet iznova. Pamet ti stane!
- J - A šta vas je sve pitao?
- V - Svašta. Svašta i gotovo! 0 tomu sam ti već pripovijedala.
Stotinu nekakvi kombinacija - Bi li nam se Gospa ukazala u crkvi? Bi li ovo bi li ono? Ma,
i sad me ufati neka muka kad se onoga sjetim. Mi na sto muka: što smo se dale prevariti;
što smo ostavile narod, ono što se kaže, na cjedilu; kako se sad vratit kući da nas ne
vide. I stotinu drugi stvari. A on nas se doveza ... Pa, možda je neko reka: Ma, pusti
nas kraju, neće nam se Gospa ni ukazivat nego još tri dana. Možda je to neko
"izvalio"! Ko da je nami lako bilo! Strašno nam je bilo! Pa, kažem: možda je
neko reka...
- J - lpak je to nezgodno ispalo!
- V - Pa, jest. A nami je bilo najteže. I nećemo valjda u
paka zbog toga!
- J - Dobro. I, tako ste onda stigli svojim kućama?
- V - Pa, da kud ćemo! Ali tek nekako iza devet sati.
- J - I, onda ste se valjda smirili?
- V - I tamo je bilo muke. Naši su se bili strašno zabrinuli za
nas. To sam ti već rekla. I, dok smo mi sve ispripovijedali kako je bilo, otišlo se
duboko u noć.
- J - Kako vidim, nije vam se ta šetnja baš tako isplatila?
- V - Eto, čuo si.
- J - Ja mislim: ipak se na kraju radosno pošlo na spavanje?
- V - Eee, da je, moj pratre!
- J - A šta je opet sada?
- V - E, baš kad smo se mi spremali na spavanje, neko je doša i
reka da su odveli našega Marinka.
- J - Kud su ga odveli?
- V - Na Čitluk u Unutrašnji.
- J - Pa, dobro. Ništa strašno? Odveli ga pa i vratit će
ga.
- V - Tebi nije, ali nami je strašno bilo. Mi smo znali da
su ga radi nas odveli. A čovjek ne bi mrava zgazio, kako bi rekla moja baka.
- J - I, šta onda?
- V - Mi smo pošli na Čitluk da ga tražimo.
- J - Teško ste ga tada mogli naći!
- V - Nismo ga ni našli, ali jesmo se malo ispucali na načelnika i
na sve, koji su tu bili. Svašta smo govorili! Nek zatvore nas, ako treba, a neka čovjeka
puste na miru. I, tako. Svašta i gotovo!
- J - A oni?
- V - Tako i oni nami. Taman im zgodno ispalo. Jer, kad smo mi
došli, oni su svi u jedan glas zagalamili: "Taman ste ko naručeni!" I onda i
oni nami svašta .... Ma, ne želim sad o tomu ni mislit ni pripovijedat. Pa, pustimo to!
- J - Dobro, Vicka. I bolje je tako. - Vi onda kući, da kud
ćete?
- V - A da kud ćemo! Došli smo nekako oko dva po ponoći.
- J - Pješice?
- V - Ne, ne! Došli smo autom, nekim našim, kojim smo i otišli.
- J - A Marinko?
- V - On je došao nekako ujutro.
- J - Onda ste se ipak smirili. Možda se nije trebalo toliko
ni uznemiravati?
- V - Dobro. Eto, recimo da nije.
- OSMI DAN
- (Srijeda, 1. srpnja 1981.)
- J - Dobro je. I, evo nas, Vicka, nekako do osmoga dana od
onoga, svakako čudnovatog, događaja na vašemu Podbrdu 24. odnosno 25. lipnja. Ne znam,
a mislim da vam je sad stvamo nekako lakše bilo.
- V - Jest nešto. Ali imali smo i tada dosta i nezgoda i muka. Evo,
samo ovo: baš toga dana pozvali su i nas i naše roditelje u školu i ...
- J - Tko vas je pozvao?
- V - Ta, znaš ko! Oni iz Unutrašnjega.
- J - A što su htjeli od vaših roditelja?
- V - A što i od nas! Nagovaraii su ji da nam zabrane na Podbrdo
jer da će nas proglasiti bolesnicima; da nećemo moći nigdje u školu. I, tako. Stotinu
stvari.
- J - I, išlo se - da kud ćete?
- V - Roditelji su tada išli, a mi nismo. Ta, jesmo li se š
njima natezali pola noći prije toga! A nisu ni roditelji išli baš uvijek kad su ji
zvali.
- J - Jasno je da ni roditeljima nije bilo lako. A kako su se
oni držali?
- V- Dobro. Branili su nas, koliko su znali i mogli. A znaš, da im
nije lako bilo.
- J - Jesu li onda roditelji vas uvjeravali da bi sve to
možda trebalo pustiti kraju ili ... ?
- V - Ma, kakvi! Oni se nisu ničega bojali, Isto ko ni mi. Ta,
i nji je Gospa pomagala!
- J - I tako ste onda vi dočekali predvečerje i svoj
odlazak na Podbrdo?
- V - E, da jesmo, moj pratre!
- J - Nego, šta?
- V - Prije toga došla su k nama dvojica iz općine. Sjedili
su kod nas. Pomalo pijuckali i pripovijedali... I, kad je trebalo poći na Podbrdo, oni su
nas nekako posjedali u kola i poveli ...
- J - A kamo su vas poveli?
- V - Pa, rekli su nam ko da ćemo tamo do crkve, ko na neko piće
šta li. I dok smo se mi s njima natezaii, kola su pošla.
- J - Koga su poveli?
- V - Mene, Ivanku i Mariju. Bili su uvukli i maloga Jakova, ali
njega je mater na polasku izvukla.
- J - A Ivan i Mirjana?
- V - Oni tada nisu bili tu.
- J - A jesu li ta dvojica stvarno bili došli po vas iii su
htjeli napraviti neku šalu?
- V - Što ja znam! Ja znam, kako je bilo i gotovo.
- J - A što su vam stvarno govorili?
- V - Pa, to sam ti već rekla: da pođemo š njima ko na neku
šetnju, ko na neko ispitivanje i neko piće ... Nami su to nekako tako mutili, a oni su
znali šta oće.
- J - Jeste li se nećkali da pođete?
- V- Pa, da šta smo! A oni su nas stalno uvjeravali da to
nije ništa. Eto, nek i naš neko slobodno s nami pođe. I tako ... Kola pođoše i
gotovo.
- J - A jeste li dolazili do crkve?
- V- Jesmo. A onda je auto prošlo i pošlo preko mosta gore do
pošte.
- J - Do koje pošte?
- V- Do naše. Tamo preko mosta. Ta, znaš gdje je naša
pošta!
- J - I onda?
- V - Onda smo mi počeli lupati u auto, i oni su stali.
- J - I onda?
- V - Vratili su nas do crkve.
- J - Tim istim autom?
- V - Istim, da kakvim!
- J - A kako su inače s vama postupali?
- V - Pa, dosta dobro, samo što su nas tako zafrkavali.
- J - A je li itko od vaših bio s vama?
- V - Jest, jest. Sa mnom je bila sestra Zdenka, a s Ivankom njezin
brat Mario.
- J - A šta oni?
- V - Pa, što će! Otimaii su se i oni, ali šta možeš.
- J - A kako vas je toliko stalo u jedan auto?
- V - Bio to neki karavan, kako li ga zovu.
- J - Dobro to. Nego, vi taj dan niste vidjeli Gospe?
- J - Kako da ne! I te kako! Nikad to neću zaboraviti.
- J - A gdje ste je vidjeli?
- V - Pa, u autu!
- J - U autu?
- V - Jest, jest, baš u autu!
- J - A kako to? Je li se tada auto kretao ili je stao?
- V - To ne znam.
- J - A kako sad opet to?
- V - E, jednostavno! Tada se od auta nije ništa vidilo.
- J - Ne razumijem!
- V - Pa šta ću ti ja! Kad je došla Gospa, ni od auta i ni od
koga ni znaka.
- J - Opet ne shvaćam.
- V - Ma, to je ko kad mi sada vidimo Gospu u ovoj sobi. Vidimo
Gospu, a drugo ništa niti vidimo niti osjećamo.
- J - A jeste li vi molile da Gospa dođe?
- V - Ne, ne! Ko ti je u onoj gužvi moga na to misliti?
- J - Nego kako?
- V- E, Gospa se, ko i toliko puta, stvorila među nami i
gotovo!
- J - Jeste li se čudile, preplašile ili ... ?
- V - A, nisi ima kad ni na što misliti!
- J - lpak je to bilo čudnovato!
- V - Pa, jest. One su se bile strašno prepale, a ja ništa.
- J - Koje one?
- V - Marija i Ivanka. One su se bile žive ukočile. Zato su im ona
dvojica govorila da su vještice i svašta ...
- J - Koliko se Gospa s vama zadržala?
- V - Nije dugo. Nešto nam je rekla, nasmiješila se i otišla.
- J - A šta vam je govorila?
- V - Ništa posebno. Rekla nam je da se ništa ne bojimo. I tako
... Glavno je njoj bilo da nam se javi; da nije na nas zaboravila. Dobra je Gospa!
- J - I, što onda?
- V - Oni su nas opet zvali ko na neko piće, što li, ali mi smo
gledali samo da se što prija izvučemo, pa kući.
- J - A što oni?
- V - Vratili su nas do crkve i otišli.
- J - A vi?
- V - Mi smo se zadržali malo u crkvi, malo u župskoj kući, pa
onda svojim kućama. I to poprikim putom, preko njiva.
- J - Vicka, dobro. A prema ovomu Ivan, Mirjana i mali Jakov
nisu bili s vama?
- V- Ne, ne! Nisu.
- J - A jesu li oni išli na Podbrdo Gospi!
- V - Koliko ja znam nisu. Smeli se i oni, pa što će.
- J - Onda, oni tada nisu ni vidjeli Gospe?
- V- Jesu. Ja mislim, da jesu. Barem Ivan. On mi je kasnije to
pripovijedao.
- J - Zaista čudnovato. A ovo mi nisi nikada do sada ovako
ispripovijedala.
- V - E, nije dolazilo na red. Ko će se svega sjetit!
- J - I, tako se to svršilo?
- V - Pa, jest. Mi smo nekako u sunoćanje došli kući.
- J - A narod?
- V - Jadni narod! Gori su čekali i molili, pa onda kući. Da kud
će!
- J - Dakle, već drugi dan uzastopce na Podbrdu ni Gospe ni
Gospine djece. A narod se opet nije dao.
- V - Nije. Čudan je narod kad pođe za Gospom.
- J - Eto, čudan i narod i Gospa!
- V - Pa jest! Zato to i jest tako.
- GOSPIN IZGLED
- J - Mi se, Vicka, evo već napripovijedasmo o Gospi, kroz ovo
sedam-osam prvih dana njezinih ukazanja, a ti mi još ništa ne reče kako Gospa izgleda.
- V - E, ti to sigurno znaš! Koliko sam ti puta o tomu već
govorila. Ali, evo opet ukratko: Gospa izgleda kao neka divna djevojka u dugoj sivkastoj
haljini, od dvadesetak godina, uvijek s nekim velom na glavi. 0či plave, kosa crna, malo
kovrdžava, usne i jagodice rumenkaste, lice malo duguljasto. I tako ...
- J - 0či uvijek plave?
- V - Uvijek!
- J - A voliš li ti plave oči?
- V -To nije važno, ali njezine volim.
- J - Kako znaš da joj je kosa crna i, kako kažeš, malo
kovrdžava?
- V - Kako ne bi znala! Uvijek joj se vidi jedan maii čuperak ispod
vela.
- J - I ništa više nema na njoj? Nekih nakita ili ... ?
- V - A, ja! Ima oko glave krunu od dvanest zvijezda.
- J - Je li ih uvijek baš dvanaest?
- V - Ma, ko ji sad broji! Meni se uvijek čini da je tako.
- J - A noge? Nisi mi rekla kako noge izgledaju.
- V - Noge nisam nikad vidila. Noge joj uvijek pokriva duga haljina.
- J - Baš uvijek?
- V - Baš uvijek!
- J - A kad koraca?
- V - Moj pratre, ona nikad ne koraca.
- J - Na primjer, kad dolazi ili kad se premješta s jednoga mjesta
na drugo?
- V - Rekla sam: nikad! Ako želi, ona se samo premjesti.
- J - Dobro. A koje je veličine?
- V - Ono osrednja. Malo viša od mene. Možda onako ko Ivanka.
- J - A je li zaista lijepa kako vi pričate?
- V - Ma, šta mi pričamo! Mi kažemo da je lijepa, ali to ti
ništa ne kaže. Nju treba vidjeti, pa onda... Moj pratre, to nije naša ljepota! To ti je
nešto, nešto... Ma, ne znam više ništa o tomu reći!
- J - Možda onako nešto, kako izgleda na onom novom kipu u
međugorskoj crkvi?
- V - Haaa ... Ko na onom kipu!
- J - Dobro. Ali kad o tome razgovaramo, nekad si mi pripovijedala
da je Gospa ponekad posebno obučena?
- V - Jest posebno, što se tiče boje. Nekad je (nije često)
bivala u zlatnim haljinama, ali kroj haljine uvijek je isti.
- J - A zašto se nekad tako bogato oblači?
- V- Šta ja znam. Ta, nije moje da to pitam!
- J - To je valjda bivalo u nekim svečanim zgodama?
- V - Pa da! To je bivalo na neke veće svetkovine.
- J - A sjećaš li se jedne takve zgode?
- V - Sjećam, kako ne sjećam. A posebno mi je ostala na pameti
jedna njezina svetkovina nekako koncem trećega mjeseca.
- J - To je valjda Blagovijest?
- V - Ne znam. Ona nam je nešto rekla o toj svetkovini, ali ja
nisam upamtila.
- J - I nije ti, biva, jasno šta se slavi na tu svetkovinu?
- V - I je i nije. Nemoj da se zaletim!
- J - E to ti je, Vicka, uspomena na onaj čas kad je anđeo Gospi
rekao da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Spasitelja svijeta.
- V - Stvarno sam na to pomislila, a nisam bila sigurna. Onda je
Gospa imala pravo da se tako veseli.
- J - A veselila se?
- V - Nikad je, ni na Božić, nisam vidila tako veselu. Ma, gotovo
da je i plesala od radosti!
- J - Dobro. Prijeđimo sad na nešto drugo. Pogotovo kad se, kako
kažeš, Gospina ljepota ne da opisati.
- MIR, MIR, MIR I - SAMO MIR
- J - Ne znam, Vicka, da li se sjećaš: govoreći o trećemu danu
ukazanja, rekli smo da ćemo se još jednom vratiti na svršetak toga ukazanja.
- V - Ja se stvarno ne sjećam.
- J- A zar se stvarno ne sjećaš onoga doživljaja s Marijom?
- V- A, da! Pa već sam ti rekla ono glavno: kad se Gospa s nami
pozdravila, Marija je nešto požurila sama. I kad je došla nad našu Lokvetinu ...
- J - Kakvu Lokvetinu?
- V - Ma, nad onu uvalicu podno našeg brda.
- J - I šta onda?
- V - Kad je ona došla tu, kaže, ko da ju je nešto odvuklo, ko da
je nešto, bacilo na stranu i ...
- J - I onda?
- V - Onda joj se tu samoj ukazala Gospa. Marija nam je poslije
rekla da je Gospa bila strašno žalosna; da je u ruci držala neki veliki križ i da joj
je ko kroz plač govorila: "Mir, mir, mir i samo mir!" Marija
se nekako strašno pripala.
- J - I onda?
- V - Onda smo naišli mi. Ugledali smo Mariju i pošli k njoj. Mi
smo mislili da joj je došlo nešto slabo, a ona nam nije mogla odman ništa o tomu
pričat, pa nismo pravo znali što joj je.
- J - I što onda?
- V - Uzeli smo je nekako za ruke i pošli š njom kući.
- J - Je li mogla ići?
- V - Jest, ali jedva i polako. Onda se malo ojačala, i došli smo
š njom kući. Tu nam je onda ona ispripovijedala šta se š njom dogodilo.
- J - Dosta dobro si to ispripovijedala, ali nisi napomenula ono
najglavnije.
- V - Šta li je sad to? Ja se toga ne sjećam. A ko će se svega
sjetiti?
- J - Dobro si, dobro. Ali nitko osim Marije ne napomenu da je to
bio jedan od najozbiljnijih časova Gospinih ukazanja.
- V - Ja ni sada ne znam na što ti misliš.
- J - Vicka, ja te shvaćam, a ti upamti (i nemoj to nikada
zaboraviti!): tada je Gospa stvarno saopćila čovjeku ono najvažnije iz svoje poruke.
- V - Ja te ni sad ne svaćam.
- J - Pa kako se ne sjećaš da je tada Gospa mahala nekim dosta
krupnim, tamnim (a ne posve crnim, kako se govorilo) križem i ponavljala ono kako si već
rekla: "Mir, mir, mir i samo mir!" A onda je kroz plač dva
puta ponovila:"Mir mora zavladati između Boga i čovjeka, a i između
ljudi!" A to je, Vicka, SVE što nam je Gospa, došavši
među nas htjela reći. A sve drugo, zapravo, kao što su molitve, post i pokora, samo su
sredstva do toga mira.
- V - Sad se i ja toga sjećam. Ali ti školovan i pametan, pa znaš
sve to izvodit, a ja ...
- J - Ne, Vicka, nisam ja ovo izvodio sam od sebe. Ovo mi je sve dva
puta ispripovijedala Marija. A i jedan razborit svećenik mi je o tomu pripovijedao. Zato
ja ovo držim jednim od najozbiljnijih časova iz Gospinih ukazanja. Jer, Gospa zapravo i
jest tu da izmiri čovjeka s Bogom ...
- V - Pa znam ja to! Samo malo čudno da to Marija nije malo
glasnije govorila.
- J - Ti znaš Mariju. Ona vjerojatno ni sama nije dovoljno shvatila
dubinu tih riječi. A rekla ih je onomu komu je trebala. I one su toliko puta ponovljene s
oltara kao Gospine riječi. Ne mora se uvijek navoditi prijenosnik.
- V - Dobro, dobro. Tako je.
- J - Vicka, meni je veoma i drag i dragocjen ovaj podatak.
- V - U redu. To je i meni drago.
- GOSPIN POST
- J - Sad bismo trebali nešto porazgovarati o jednoj stvari o kojoj
se baš najboije ne slažemo.
- V - A ko da je jedna!
- J - Dobro. Da ne zanovijetam: radi se o postu koji se preporučuje
u Međugorju, a neki se s time ne slažu.
- V - Kako misliš?
- J - Ma, ima ih koji kažu da možda Gospa nije naredila baš tako
strogi post kako se pripovijeda.
- V - Pa, i nije ga naredila nego samo priporučila! Tako sam ja
puno puta čula i s oltara.
- J - Dobro. A šta bi sad ti nekomu rekla da te netko o tomu
zapita?
- V - A, rekla bi mu da Gospa želi da se tako posti, pa ko oće -
oće.
- J - Dobro. A bi li mu rekla da je Gospa taj post izmislila ili ...
- V - Ma, meni žene kažu da se tako postilo još davno i prija
Gospe. Pa zašto ne bi i sada?
- J - Ono se jest tako postilo. To se zvalo "sušenje" ili
"žežinjanje". Moja je pokojna majka tako propostila barem dvadesetak Božića.
Samo bi na podne mjesto vode uzela čašicu crnoga vina.
- V - To je sigurno za te činila!
- J - Pustimo to, Vicka! Kako ti svoje tajne čuvaš!
- V- Dobro je. Šalim se. A eto, kako je to neko činio nekad, tako
neko čini i sad.
- J - A šta će biti s onima koji to ne rade?
- V - Ma, šta će bit! Neće niko radi toga u paka. Ja tako mislim.
- J - A kako je to stvarno Gospa rekla?
- V- To je bilo malo kasnije kad nam je ona govorila da triba
postiti i moliti za obraćenje grešnika. Mi smo je pitali kako treba postiti, a ona je
rekla o kruhu i vodi. Mi smo onda rekli svećeniku. I tako ... To je ko i ono o sedam
Očenaša. To se tako početlo moliti i postiti, a onda je ona rekla da se tako moli i
posti.
- J - Što je prije preporučila: sedam Očenaša ili taj strogi
post?
- V - Prije sedam Očenaša. Ja mislim, a nisam baš sigurna, da je
Očenaše i Vjerovanje priporučila već peti ili šesti dan, a post malo kasnije.
- J - Ne bi se, biva, nikako mogla sjetiti kad je to točno bilo?
- V - Ne bi. Šta ću govorit kad ne znam! Znam da je i to dosta
brzo bilo.
- J - A jesi li sigurna da ga je Gospa zaista preporučila?
- V - E to jesam. Toga se dobro sjećam.
- J - Dobro to. Nego, možda se ipak malo pregoni u preporuci toga
posta?
- V - Ja to ne znam. To nije moja stvar.
- J - A ja mislim da si i ti u tomu malo pregonila.!
- V - Kako misliš?
- J - Pa postila si više nego si trebala.
- V - E to je moja stvar!
- J - Jest tvoja, ali nije samo tvoja. Mora se čuvati i zdravlje.
- V - Ma, da šta nego mora! Ja sam u tomu svoje čuvala.
- J - Dobro. A od čega si ti bila izgubila onoliko kilograma?
- V - To je opet druga stvar. Pustimo sad to!
- J - U redu, Vicka! A imaš li još štogod o postu?
- V - Pa šta ću! Ko posti dobro čini, a ko ne posti, ne griješi.
Osim ako ne posti ono što naređuje Crkva.
- J - U redu je to. A može li se još ikako postiti?
- V - Ma, nije moje da ja o tomu govorim. A čuo si i s oltara o
tomu toliko puta. Glavno je da se posti, kako ko more.
- KRALJICA MIRA
- J - Poznato je, Vicka, da ste vi vidioci Gospu nazvali i
"Kraljicom mira". A kako vam je to palo na pamet?
- V - Ma nismo je mi tako nazvaii, nego ona se je sama tako nazvala!
- J -A sjećaš li se kada i kako je to bilo?
- V - Pa, znaš da je ona odman spočetka često govorila o miru. A
već treći dan ukazanja, kad srno se vraćali kući, ponovno se ukazala Mariji i to s
križem i govorila joj: "Mir, mir i samo mir!" A onda je rekla da mir mora
zaviadati izmedu Boga i čovjeka, a i među ljudima uopće. Ti to sve znaš bolje od mene!
A znaš i to, da je Gospa odman spočetka govorila da je došla među nas da se ljudi
izmire.
- J - S kime da se izmire?
- V - Pa među sobom. A onda da se i s Bogom izmire.
- J - Dobro, Vicka. To i ne može jedno bez drugoga. Nego, je li
Gospa još ikako mir navješćivala?
- V - 0, toliko puta! Toliko je puta na samim ukazanjima ostavljala
napisano riječ "MIR" - "MIR LJUDIMA"! I tako.
- J - Dobro. To je bilo za vas. A za nas?
- V - Ma za sve! Više puta su mnogi vidili na nebu, osobito
iznad Križevca, krupnim zlatnim slovima napisano "MIR". A
sjećam se: jednom smo vidili tu riječ napisanu iznad Podbrda. Isto tako krupnim zlatnim
slovima napisano.
- J - A kakvim je to slovima bilo napisano, štampanim ili pisanim?
- V - Pisanim. Ali svijetlim, zlatnim.
- J - A je li to itko vidio osim vas vidjelaca?
- V - Ma, kakvi vidilaca! To je vidio svak iz ovoga kraja ko god je
gledao.
- J - To je stvarno zanimljivo! To mi je jednom pripovijedao i jedan
savjestan i bistar svećenik.
- V - A šta ti je reka?
- J - Pa eto to! I on je jasno vidio to što ti kažeš. Još mi je
rekao da je on to izdaleka, odnosno iz Gradnića, gledao s grupom ljudi i da su svi
vidjeli tu veliku riječ iznad Križevca. Nego, ne upitah te koliko je dugo to ostalo
napisano?
- V- Pa možda desetak minuta.
- J - U redu. Već znamo da je Gospa u Međugorju pozivala na Mir i
još uvijek na nj poziva. Ali još mi uvijek nije jasno kako ste je vi nazvali
"Kraljicom rnira".
- V - Ja ti, pratre, reko da se ona sama tako nazvala, a ti opet...
A evo, pa sad upamti kako je to bilo! Dok smo se mi još sastajali s Gospom tamo u našemu
selu, doša je jedan pratar (znamo ga i ja i ti) i reka nam je da jednom upitamo Gospu ima
li ona svoje posebno ime. Mi smo je to do dva-tri dana upitali i ona je rekla: "JA
SAM KRALJICA MIRA." Mi smo to onda zapisaii i predali pratrima u župski
ured. I nije to ona samo tada rekla. Tada je to rekla baš onako, službeno. Je li ti sad
to jasno?
- J - A tko je to predao fratrima?
- V - Ja mislim da je to odnio mali Jakiša.
- J - E sad mi je to jasnije. Ja sam to bio malo drukčije
zabilježio. Naime: meni je bilo rečeno da je to pitanje postavio jedan naš stari fratar
iz SAD koji se tada - slaveći 60. obljetnicu svoga misništva - našao u Hercegovini, a
baš toga dana, u Međugorju i da je on htio znati kako Gospa tu sama sebe naziva da bi
znao to reći fratrima kad se vrati u Ameriku.
- V- Ja to ne znam točno. Nešto sam i ja tako čula, a ja sam ti
rekla ono što znam sigurno.
- J - Jest, jest! To je bio naš časni starina fra David
Zrno. I to je sad u redu. Ja sam to ispitao i s ovirn fratrom što vam je rekao
da to upitate Gospu. A eto, možda nije baš slučajno, kako kažu, da je mali Jakov donio
taj Gospin odgovor kad je taj stari fratar u Medugorju postavio to pitanje.
- V - Drago je i meni što se to sada bolje razjasnilo.
- GOSPA I VIDIOCI U BORBI SA ZLIM
- J - Vicka, već znamo da se svi moramo boriti sa Sotonom da bismo
mogli služiti Bogu i spasiti svoje duše. To nam svjedoče i Isus Krist i Sveto pismo i
život od prvoga čovjeka do danas.
- V - Dobro je to. A što bi ti?
- J - Pa ja bih htio nešto o tomu. Posebno me zanima da li je Gospa
ikada išta vama o tomu govorila?
- V - Pa da šta je! I to toliko puta. Posebno je Mirjani o tomu
govorila.
- J - A šta joj je govorila?
- V - Ti to sigurno znaš. Osobito u onom razgovoru s fra
Tomislavom. A i nami je o tomu dosta govorila.
- J - Pa reci nešto. Što vam je govorila?
- V - Gospa iii Mirjana?
- J - Sad Mirjana, a onda ćemo s Gospom.
- V - Govorila nam je kako joj se đavo ukazao pa je kušao da je
prevari, da se ona odrekne Boga i Gospe pa da će imati sve, da će biti lijepa i sretna
... I svašta!
- J - Znam, Vicka, dosta toga. Mirjana nam je rekla kako se po
Gospinu receptu Sotona može i svladati. I tako ...
- V - A što je rekla?
- J - Pa, rekla je da se mora čvrsto stajati, čvrsto vjerovati i
ni malo ne popuštati, škropiti se blagoslovljenom vodom. I tako dalje. Nema smisla da te
sad s ovim gnjavim. Nego, nešto mi ipak pada u oči!
- V - A to je?
- J - Pa to da Gospa preporučuje škropljenje blagoslovljenom
vodom, a na to se bilo nekako gotovo potpuno zaboravilo.
- V - Neko zaboravio, a neko nije!
- J - E, ja govorim onako općenito. A jesmo i mi svećenici. Prije
se takvom vodom blagoslivalo, na primjer, i na početku i na kraju mise, a sad to, koliko
znam, nitko ne radi. Ali pustimo sad to! Nego, Mirjana reče da će Sotona, ako se budemo
tako držali u borbi s njime, ipak ostati "kratkih rukava" kakono se kaže. I to
je u redu. A ti sad nešto meni reci: što je vama Gospa govorila?
- V - Pa, znaš ono kako je odman spočetka rekla Mariji.
- J - Što joj je rekla?
- V- Ono kadno joj se ukazala u kući kad je pozvala nas da poslije
večere dođemo na guvno.
- J - Dobro to. To ja znam, nego šta joj je Gospa rekla?
- V - Sjećaš se da joj je Gospa tada rekla kako se njezin Sin bori
za naše duše, ali da i Sotona oće da štogod sebi ugrabi. Pa i on se bori. Plete oko
nas, zavarava ...
- J - I još štogod?
- V - Još joj je rekla kako đavao oće da se uvuče među nas
vidioce da nas zavadi pa onda ...
- J - Biva, da se zavadite, zamrzite i onda da vas on vodi ...
- V - Je, je. Za njega je svađa i mržnja sve! On onda lako
zavlada. To nam je Gospa rekla više puta.
- J - Dobro je, Vicka. Slično sam nešto pročitao i u tvojoj
bilježnici od 10. 11. 1981. Tu je zabilježeno da vam je Gospa rekla kako đavao hoće da
nadvlada, ali da se vi ne date, da čuvate svoju vjeru, da molite i postite, pa da će ona
biti s vama na svakom koraku.
- V - Eto vidio si! Tako nam je rekla mnogo puta. Ja to nisam
bilježila, ali jesam upamtila.
- J - Dobro. A je li to Gospa govorila samo za vas vidioce ili za
sve nas?
- V - Ma za sve! Nekad je u tomu posebno spominjaia omladinu. Ali je
uvijek napominjala da svijet ima velike milosti od nje i od njezina Sina. Samo neka ima
pouzdanje i neka čvrsto vjeruje.
- J - A da li Gospa ikada rekne kako će se ova borba završiti?
- V - Naravno da će Bog pobijedit. Ali i Sotona će dosta ufatit.
Vidiš kakav je narod!
- J - Pa šta onda?
- V- Mi moramo čvrsto vjerovat. Onda postit i molit, pa šta Bog
dadne. Gospa je rekla toliko puta da se postom i molitvom može puno toga. Pa eto, šta
ljudi oće. Gospa je rekla toliko puta: "Vi molite, samo molite i ustrajte u
molitvi!"
- J - Ali, Vicka, izgleda da će kazne ipak doći?
- V - Mi ne znamo šta će sve Bog raditi od nas. Samo, blago onomu
ko ustraje. Bog je jači nego Sotona! I Božja je vlast...
- J - Pa onda molimo da Bog zavlada!
- V - Molimo, ali svi zajedno!
- GOSPA LJUBI PAPU
- J - Nekako početkom studenoga osamdeset i prve u nekoj tvojoj
bilježnici zabilježeno je da je jednom prigodom Gospa ljubila Papu. Pa daj reci mi: gdje
i kako je to bilo?
- V - A, ja! To je bilo u Marijinoj kući za vrijeme jednoga
ukazanja. Samo ne znam što tebe zanima?
- J - Pa, reci mi, kako je to bilo. Reci mi ponajprije tko je to
vidio?
- V - Svi četvero nas vidilaca.
- J - Kojih vidjelaca?
- V - Toga se dobro sjećam. Bila je nedilja, pa tu smo bili svi
osim lvana i Mirjane. Oni su bili jedno u Sarajevu a drugo u Visokom. Sastali smo se kod
Marije da čekamo Gospu.
- J - I onda?
- V - Mi smo počeli moliti i, kao i obično, došla je Gospa, a u
ruci je držala Papinu sliku.
- J - Kakvu sliku?
- V - Ma, Papinu sliku što je visila tu u sobi na zidu.
- J - Jeste li vi vidjeli kad ju je Gospa uzela sa zida?
- V - Ne, ne! Kad je Gospa dolazila, mi više nismo vidili zida.
Vidili smo samo Gospu i Papinu sliku u njezinoj ruci.
- J - I, kažeš, da je Gospa tu sliku ljubila. A zašto to? Je li
vam Gospa tada išta govorila?
- V - Jest nešto ali se točno ne sjećam. Znam da nas je pitala
znademo li mi ko je to i zašto ga ljubi.
- J- A vi?
- V - Mi se smeli pa ništa. Onda nam je ona sama rekla, da je on
naš otac i da je otac svi ljudi, pa da ga ona zato ljubi. Tako nekako. Točno se ne
sjećam.
- J - A ipak si se dobro toga sjetila. Tako nekako i u toj
bilježnici piše. Nego, što je kasnije s tom slikom bilo?
- V - Slika je i sad kod Marije jer Gospa je rekla da se ta Papina
slika čuva i da se molimo za Papu. A sad u Marije mjesto te slike, visi velika Papina
slika na zidu. Tu češće molimo za Papu.
- J - Dobro to. Nego, je li se koliko tada Papa vidio s Gospom?
- V - Nije dugo. Malo spočetka ukazanja.
- J - A je li vam još ikada išta Gospa o Papi govorila?
- V - Jest, jest! Govorila nam je jednom kasnije kako je bio ranjen.
- J - Što vam je tada govorila?
- V - E govorila nam je kako su ga neprijatelji tjeli ubiti, ali da
ga je ona sačuvala, jer on je otac svi ljudi. I tako, a onda nam ga je i pokazala.
- J - Je li se vidio cijeli ili ... ?
- V - Tada se vidio cijeli.
- J - A kako je izgledao? Ranjen, okrvavljen?
- V - Nije krvav, ali dosta je slab izgledao.
- J - Kako se tada dugo s Gospom vidio?
- V - Nije dugo. On se vidio spočetka ukazanja, a onda ga je
nestalo.
- J - Je li vam više ikada išta Gospa govorila o Papi?
- V - Sad se stvamo ne sjećam. Ti, pratre, ne znaš kako se to lako
zaboravi. Svaki dan novi Ijudi, novi događaji, pa ...
- J - A da li vam je ikada išta Gospa za Papu poručivala?
- V - Ja ne znam da jest. Možda i je po nekomu.
- J - E dobro je to. To je nešto o Gospinu odnosu prema Papi. A
njezin odnos prema biskupu?
- V- Ne bi ja ništa o tomu. 0 tomu se dosta pogrešno priča. A
nije Gospa protiv ni jednoga biskupa ako bi rekla da je neki biskup nešto pogriješio.
Svak zna da svak može pogriješit, pa ...
- J - Dobro je to. Ali općenito je poznato da je između vas
vidjelaca (a tebe posebno) i našega Biskupa dolazilo do nekih nesporazuma.
- V - To je. Ali to se nateže više nego je bilo. Ja mislim da će
se to sve razjasniti i zaboraviti.
- J - To hoće. Ali samo ako se bude nastojalo da se to zaboravi.
- V- Ja nastojim već dulje vremena i molim za to.
- J - Tu misliš na one molitve u crkvi?'
- V - U crkvi, što je u crkvi. Ali ja više molim za to izvan
crkve.
- J - A ima, biva, i toga? Pa daj nešto o tomu!
- V - A šta ću? Boije bi bilo da nekoga drugoga to pitaš.
- J - Koga drugoga?
- V - Pa one što mole sa mnom.
- J - A tko to još moli s tobom?
- V - Bude nas tu od desetero do pedesetero.
- J - A gdje i kada to molite?
- V - Ma mi svake srijede idemo zajednički na Podbrdo, a nediljom
na Križevac. I tamo molimo.
- J - Šta i za što molite?
- V - Molimo za našega Biskupa.
- J - Po imenu za njega?
- V - Po imenu, dakako!
- J - Vicka, ovo mi je stvarno novo i zanimljivo. Pa reci mi onda i
šta obično molite?
- V - Uvijek izmolimo 5 0čenaša, 7 Očenaša, Isusovu krunicu i
još nešto.
- J - A u koje doba dana to radite?
- V - Sad to radimo poslije podne, prija nego pođemo u crkvu.
Znaš, sad je zima, hladno je i rano se sunoća, pa ...
- J - Eto, ti reče to srijedom. A šta si ono rekla nedjeljom?
- V - Nedjeljom idemo na Križevac i molimo. Slično ko i ovo na
Podbrdu, samo gori više molimo. Nedilja je, pa imamo više vrimena.
- J - A šta onda gore još molite?
- V- Pa ovo sve, a onda uvijek izmolimo još cijelu Gospinu krunicu,
i radosna i žalosna i slavna otajstva. Nešto zapjevamo. I eto tako.
- J - A koliko vas tamo ide?
- V - Pa ovi što idemo i na Podbrdo. Nekad neko fali, ali većinom
smo svi.
- J - Vicka, tamo vam je daleko, pa kako se putom zabavite?
- V- Pa i putom nešto molimo. Eto kod svake križne postaje uz brdo
izmolimo po tri 0čenaša, Zdravomarije i Slava Ocu. I tako vrijeme prođe.
- J - Valjda i tamo ti predmoliš?
- V- Ma nije to važno. A jesam. Reknu da sam ja slobodnija i da sam
grlata, pa...
- J - To je zaista divno! Nego, imate li neku posebnu nakanu kod tih
molitava?
- V - Pa molimo za našega Biskupa da mu Bog pomogne, da dobro
upravlja u Crkvi u Hercegovini. I tako. Zna Bog što mu treba.
- J - Vicka, ponavljam: to je zaista divno! Nego, zanima me kako vam
je to palo na pamet?
- V - Ta, znaš da je Gospa u zadnje vrijeme posebno naglašavala da
se moli Duhu Svetomu za biskupe i svećenike, pa onda smo se i mi tako dogovoriti.
- J - Još jednom Vicka, to je divno! Marija mi je rekla da i ona
također moli na tu nakanu i da često sve svoje dnevne molitve na tu nakanu moli.
- V - Znam ja to. A ponekad svi mi i postimo za to.
- J - Dobro. Eto to srijedom i nedjeljom. A drugim danima?
- V - Zarekii smo se svaki dan moliti sedam 0čenaša i jednu
krunicu, koju ko oće.
- J - Dobro, Vicka! Samo, čudno mi je da mi nikada nisi ništa
pripovijedala o tomu.
- V - Ma nije to toliko važno! Glavno je da Bog i Gospa znaju.
- J - To je točno, ali ipak. Ovo je za mene (a i za mnoge) jedno
veliko otkriće. I vidim da vas - Gospinu djecu - a tebe posebno, nitko pravo ne poznaje.
- V - To je još nevažnije.
- VlĐENJE RAJA I PAKLA
- J - E sad nešto što me zaista posebno zanima. Rekla si mi,
naime, a to sam pročitao i u nekoj tvojoj bilježnici, da je na Dan mrtvih osamdeset i
prve vama vidiocima (a bili ste na okupu svi osim Ivana) Gospa pokazala raj. Tu je
zabilježeno i to da je raj "neizrecivo lijepo" izgledao s mnoštvom ljudi i
anđela. I kad ste Gospu upitali zašto vam je Gospa to pokazala, u bilježnici stoji, da
vam je rekla da vidite kako će biti onima koji ostanu Bogu vjerni. Nadodato je i to da je
Ivanka tu vidjela svoju pokojnu majku i još jednu poznatu ženu.
- V - Dobro to, a šta ti oćeš da kažeš?
- J - Ovim ništa naročito, jer ovo je uglavnom samo uvod u naš
ovočasovni razgovor. Zanima me samo da li si ti tada ikoga prepoznala?
- V - Ne, ne! Nisam nikoga.
- J - Dobro. Ali da ti kao uvod u naš razgovor napomenem i ovo:
samo četiri dana iza toga u toj je bilježnici zabilježeno i to da vam je toga dana
odjednom kao nestalo Gospe, a da se pred vama ukazao pakao. Gledali ste to ti, Jakov i
Marija. Tamo piše da je to strašno izgledalo! Kao more neke vatre. Unutra dosta
"naroda". Kaže se dalje da se u sredini vidjela neka plava dugokosa ženetina s
dugom kosom i rogovima, a da đavli k njoj uskaču nekako sa strane. Tako nekako.
- V - Pa eto, to je opisano nekako kako smo mi vidili, ali to se ne
da opisati.
- J - A je li vam Gospa tada rekla zašto vam je to pokazala?
- V - Jest, jest. Kako nije! Rekla nam je da nam je to
- pokazala da znamo kako je onima što tamo dođu. Ali i mi i vi to
često zaboravimo!
- J - U redu, Vicka. Ali ovim smo mi došli tek do početka onoga o
čemu bih ja želio govoriti. Radi se o jednomu drugom viđenju raja i pakia.
- V - 0 kojem drugom?
- J- 0 onom kad je Gospa tebe i Jakova nekamo odvela da vam pokaže
raj i pakao.
- V - Dobro, ali ja sam ti o tomu već pripovijedala.
- J - To je točno. Samo, ja sam to sa svoga snimka već davno
prebrisao, zato mi i sad nešto reci.
- V - Opširno ili ukratko?
- J- Što opširnije!
- V- Ajde de! To je bilo petnestak dana (ne znam baš točno) iza
ovoga viđenja pakla o kojem smo sad govorili. Ja i Jakov išli smo nešto u Čitluk.
Vratili smo se oko tri popodne. Svratili smo se malo u nas i odman produžili u Jakova da
ga predam materi.
- J - A onda?
- V - Mater je nekamo izašla i odman se kod nas stvorila Gospa.
Pozdravila nas je sa "Faljen Isus" i rekla nam da će nas odvesti u nebo.
- J - A vi?
- V - Prepali smo se. Jakov je počeo kričati i plakat. I govorio
je da on ne ide jer on je sam u matere pa da idem ja sama.
- J - A Gospa?
- V,- Ona ništa. Mi smo još klečali. Ona je ufatila mene za desnu
a Jakova za livu ruku, stala je među nas licem prema nami i odman smo se počeli
dizati...
- J - Odmah tu u kući?
- V - A da gdje! Odman gori, kroz plajfon. Kuće je nestalo, i mi
smo išli...
- J - Kamo ste išli?
- V- Šta ja znam! Meni se je činilo da idemo nekamo gori...
- J - Je li vas bilo strah?
- V -A možeš mislit! Samo, nemaš kad ni mislit. Brzo smo došli
do raja.
- J - Vidite li tada zemlju?
- V - Ma kakvu zemlju! Nismo je vidili čim smo se pošli dizati.
- J - A tko vam je rekao da je to raj?
- V - Pa Gospa, da ko je!
- J - Dobro, Vicka. Rekla si mi da vam je Gospa bila licem okrenuta
dok vas je gore prema nebu vodila. A kasnije?
- V - Kad nam je pokazivala raj i pakao, gledala je kamo i mi. Da
kako će?
- J - Dobro. E sad mi nešto reci o tomu raju.
- V - A šta ću ti reć! Ti si o tomu i čitao i slušao. Možeš
to zamislit bolje od mene. Jednom kasnije, čitajući Sveto pismo, slučajno sam
pročitala kod svetoga Pavla kako tako nešto ljudsko oko nije vidilo niti je ljudsko uvo
čulo. Eto Pavao nam je sve reka!
- J - Vicka, ja ipak hoću da mi ti to malo opišeš. Zašto ti ga
je Gospa pokazivala?
- V - Znala sam ja da me nećeš lako pustiti! Pa evo nešto: prije
smo o tomu govorili i rekli da se to ne da opisat. To je nešto tako strašno i neopisivo.
Sve je puno nekoga divnoga svjetla... ljudi... cvijeća... anđela... Sve je puno neke
neopisive radosti. Ma da ti srce stane kad to gledaš!
- J - E, tako! lpak si nešto rekla. A sad mi reci: koliki taj raj
izgleda?
- V - A ja da ti to kažem! Kako ću ti ja to kazat?
- J - Pa eto, kako znaš. Na primjer: ima li granice, kakve one
izgledaju i tako.
- V - Granice? I ima i nema. To ti je slično ko da dodeš na more
(sigurno si nekada bio). Gdje ti stojiš, ima granica, a tamo naprijed je nema. Tako
nekako ...
- J - To je dosta jasno, nego netko mi je jednom pripovijedao (a to
je i ismijavao!) da si ti rekla, pričajući nešto o tomu raju, da raj ima i neka
vrata. A šta bi sad o tomu kazala?
- V - Pa isto što i tada! Ondje gdje smo mi stajali s Gospom ima ko
neki tunel, neka vrata, a do nji stoji neki čovjek. Gospa nam je rekla da ne može svak
ući. Treba i tamo neka propusnica. Svakoga čeka neki klanac ...
- J - Dobro, Vicka. Jasno je da vam Gospa nije mogla pokazati raj
nego onako nekako kako ćete ga vi bolje shvatiti. Nego, je li vam još išta tada Gospa
pokazivala?
- V - Pa pripovijedala sam ti i to! Pokazala nam je još
čistilište i pakao.
- J - Prije čistilište ili prije pakao?
- V - Prije čistilište.
- J - Pa reci mi nešto o tom čistilištu.
- V - Ukratko ovako: čistilište ti je ko neka tamna provalija,
neki mračni prostor izmedu raja i pakla. Pun ko nekog pepela i... Isto strašno izgleda!
- J - A tko vam je rekao da je to čistilište?
- V - Pa Gospa, da ko je!
- J - A je li vam išta o njemu rekla?
- V - Rekla nam je što bi i mi morali znati.
- J - Kao na primjer?
- V - Pa da je to mjesto gdje se čiste duše: da triba za nje puno,
puno moliti. I tako.
- J - A jeste li vi ikoga vidjeli u čistilištu?
- V - Nismo nikoga. Niti smo išta čuli iz njega.
- J - lzgleda, biva, ko neka velika grobnica?
- V - A tako nešto. Ružno i gotovo!
- J - I, onda vas je Gospa, valjda, odvela do pakla?
- V - Jest, jest. To sam ti već rekla.
- J - Pa hoćeš li njega malo opisati?
- V - A, evo, malo prija smo ga u ovom razgovoru opisivali. Vatra...
đavli... strašan narod! Sve rogato, repato... svi izgledaju ko đavli! Muče se ...
Bože nas sačuvaj i gotovo!
- J - Jesi li slučajno tu ikoga prepoznala?
- V - Nisam nikoga. Samo, opet sam vidila onu rogatu plavokosu
djevojčuru. Muči se u onoj vatri... Đavli oko nje. Strašno i gotovo!
- J - A što kad ste sve to vidjeli?
- V - Vratili smo se na zemlju. Da kud ćemo!
- J - A kako?
- V - Kako smo i otišli.
- J - Gospa vas je držala i spustila vas, valjda, pred kuću?
- V - Ne, ne! Spustila nas je u kuću, oklen nas je i povela.
- J - U čiju kuću?
- V - Pa kažem ti, u Jakišinu.
- J - Pravo odozgo?
- V - Pravo doli u Jakišinu kuhinju.
- J - Je li itko vidio kad vas je spustila?
- V - Nije niko. Jakišina je mater bila vani. Tražila ga je...
- J - A Gospa?
- V - Gospa nas spustila, pozdravila nas i otišla.
- J - A vi?
- V - Pa šta ćemo! Polako smo se privikavali... brzo smo se
smirili. Jakov je bio malo podbuo i umorno izgleda, ali brzo se je i on smirio.
- J - A ti?
- V - Ja sebe nisam vidila, ali brzo sam se k sebi vratila.
- J - Tko vas je onda prvi ugledao?
- V - Jakišina mater.
- J - I šta ona?
- V - Pitala nas je gdje smo se bili sakrili, da nas je ona
tražila. A počela je i plakati, kad je vidila Jakova kako izgleda. Ali svi smo se nekako
smirili.
- J - Jeste li joj išta pripovijedali?
- V - Ma, da šta smo! Onda došli još neki iz komšiluka, pa smo i
njima govorili. I tako.
- J - A vjeruju li vam?
- V - Pa da šta su! Još se vidilo na nami da smo nešto doživili.
Nešto čudno.
- J - Gospa vam, biva, nije rekla da o tomu ne govorite?
- V - Nije, da ne govorimo, nego da govorimo. Da što nam je to
pokazivala?
- J - Dobro, Vicka. Reci mi još samo: koliko je to sve skupa, od
polaska do povratka trajalo?
- V - Nekih dvadeset minuta, barem mi se tako čini.
- J - Vicka, ja ti zahvaljujem. Bila si doista strpljiva.
- V - S tobom je uvijek tako!
- J - I na tome ti zahvaijujem.
-
- GOSPIN ZNAK
- J - Istina, već smo dosta govorili o Gospinim tajnama. Ali,
Vicka, molim te još nešto o njezinoj posebnoj tajni, odnosno o njezinu obećanom znaku.
- V - Ta, ja sam tebi o tomu dosta govorila! Nekad si mi, oprosti, u
tomu i dodijavao. Nikad ti nije bilo dosta ono što sam ti rekla.
- J - To je točno! Ali šta mogu, kad je to mnoge (a i mene)
stvarno zanimalo i željeli su štošta saznati o tomu.
- V - Dobro. Pa ako te još što zanima, a ja znadnern i smidnem ...
- J - Ili smidneš?
- V - I to je, i to! Ali, ajde ...
- J - Dobro. Onda ovako: sad se jasno vidi i iz vaših izjava i iz
nekih kaseta da ste vi odmah spočetka Gospi dosađivali da ostavi neki znak da je ona tu,
pa da narod vjeruje... da vas ne sumnjiči i tako.
- V - Jesmo, jesmo.
- J - A Gospa?
- V - Ona bi, osobito spočetka, kad bi mi to pitaii, odman nestala.
Ili bi počela nešto moliti, pjevati... I tako.
- J - Znači: nije htjela odgovarati?
- V - A tako nekako.
- J - I onda?
- V - Mi smo i dalje dosađivali. I ona nam je, dosta brzo, počela
klimanjem glave obe6ćavati da će ostaviti znak.
- J - A nije vam nikada to i riječima obećavala?
- V - Ma kako nije! A nije odman. Trebalo je kušnje i strpljivosti.
Vi mislite da smo mi mogli s Gospom baš šta smo god tjeli! E, moj pratre...
- J - Što misliš, koliko je vremena prošlo dok vam je Gospa taj
znak stvarno obećala ostaviti?
- V - Ne znam. Šta bi rekla da znam kad ne znam!
- J - Otprilike?
- V - Pa možda do jedno dva mjeseca. Ne znam. Možda i više!
- J - A jest, jest i više! U nekoj bilježnici (koju zovu tvojom)
stoji da vam je Gospa 26. 10. 1981. sa smiješkom rekla da se nekako
čudi što je više za znak ne pitate. Ali da će vam ga ona sigumo ostaviti, da se ništa
ne bojite, jer ona će svoje obećanje izvršiti.
- V - Dobro je to. Ali mislim da to nije bilo njezino prvo obećanje
da će nam znak stvarno ostaviti.
- J- To je točno jer u nekoj maloj bilježnici, koju je bilježila
tvoja sestra Ana, zabilježeno je tri puta da vam je Gospa rekla već potkraj kolovoza da
će svoj znak "brzo" ostaviti, a evo, to se oteglo...
- V - Ja za to ne znam. Ja nisam nikad tu bilježnicu čitala, a
nisam ni Ani to govorila. Mora da je to neko drugi govorio.
- J - Mislim da su joj to govorili Jakov i Ivanka, ali muka je to
sad do kraja razjasniti, jer ono "brzo" je rastegljivo, pa ne možemo na njemu
ništa sigurno graditi.
- V - Pa ne triba ni graditi!
- J - Nije to baš tako jednostavno. Ali da ja prijeđem na drugo.
Reci mi: je li vam Gospa rekla i kakav će to znak biti?
- V - Ne, ne! Prošlo je dosta vremena do toga.
- J - Je li vam o tomu govorila svima zajedno ili ... ?
- V - Svima zajedno, koliko se sjećam, a nisam sigurna.
- J - I onda vam je valjda lakše bilo?
- V - Pa da šta je! Možeš misliti: tada nas je bilo stislo sa svi
strana. Novine... govorancije... svakakvi izazovi... A ti ne možeš ništa!
- J - Znarn, Vicka. l ja se toga sjećam. Ali da sad to pustimo
kraju, pa da mi nešto određenije o tomu znaku kažeš?
- V - Može. Ali ti znaš o tomu sve što možeš znati. Jednom me
umalo nešto nisi prevario, ali Gospa nije dala. I ajdemo dalje.
- Vidim da ti je stvamo dodijalo, ali ipak mi reci barem gdje će
taj znak Gospa ostaviti?
- V - Na Podbrdu. Na mjestu prvi ukazanja.
- J-Hoće li taj znak biti na nebu ili na zemlji?
- V - Na zemiji.
- J - Da li će se pojaviti, nastati odjednom iii će polako
nastajati?
- V - Odjednom.
- J - Hoće li ga moći svatko vidjeti?
- V - Hoće, ko god dođe.
- J - Da li će taj znak biti časovit iii trajan?
- V - Trajan.
- J - Nekako mi siromašno odgovaraš, ali...
- V - Ajde ti dalje ako još štogod imaš.
- J - Dobro. A hoće li taj znak moći netko uništiti?
- V - Neće niko.
- J - To ti misliš ili ... ?
- V - Rekla je Gospa
- J - Znaš li ti točno kakav će to znak biti?
- V - Točno!
- J - Znaš li kad će ga Gospa nama drugima očitovati?
- V - Znam i to.
- J - Zna li to svatko od vas?
- V - Ne znam, ali mislim da to ni sada svak ne zna.
- J - Marija mi je rekla da ona to još ne zna.
- V - Pa eto, vidiš!
- J - A mali Jakov? On mi nije htio na to odgovoriti.
- V - Mislim da on zna, ali nisam baš sigurna.
- J - Ne pitam te da li je taj znak posebna tajna ili ... ?
- V - On jest posebna tajna, ali on je isto jedna od oni deset
tajna.
- J - Sigurno?
- V - A dakako nego sigurno!
- J - Dobro. A zašto Gospa taj znak tu ostavlja?
- V - E da pokaže narodu da je ona tu među nami.
- J - A šta misliš da li ću ja taj znak dočekati?
- V - To sam ja tebi jednom davno rekla, pa ajde dalje
- J - Dobro. A šta misliš, što bi se dogodilo s nekim od vas tko
bi nekako otkrio tajnovitost toga znaka?
- V - Ja o tornu uopće ne mislim jer mislim da se to ne može
dogoditi.
- J - A ono su jednom članovi biskupijske komisije od vas, pa i od
tebe, tražili da opišete taj znak kakav će biti i kad će do njega doći, pa da se to
pred vama zapečati i čuva do pojave znaka.
- V - To je točno!
- J - A vi niste htjeli na to pristati. Zašto? Ni meni to nije baš
tako jasno. Poneko govori da je samo Ivan nešto na to odgovorio, a nisam ga nikada za to
ništa pitao.
- V - Nisam ga ni ja pitala niti ću ga pitati, ali mislim da im on
nije dao na to odgovora. Možda im je nešto spetljao, ali neću o tomu više ni riječi.
Samo tebi ovo kažem: ko ne viruje bez toga, ne bi ni tada vjerovao. A kažem ti i ovo:
teško onomu ko bude svoje obraćenje čekao do znaka. Ja sam tebi, čini mi se, jednom
rekla da će mnogi doći, možda će se tomu znaku i pokloniti, a opet neće vjerovati.
Budi sretan što ti nisi među njima!
- J - Zaista! - I to je, biva, sve što mi možeš reći?
- V - To ti je dovoljno.
- Ovaj rukopis je provjeravan i ponešto nadopunjavan sve do 12
listopada 1984 godine, kako to fra Janko i Vicka na kraju rukopisa svojom izjavom i svojim
potpisima svjedoče!
-
|